Vlasnik Pero Miladin za života je sve goste; političare, TV zvijezde i siromašne studente, tretirao s jednakim poštovanjem. Zato velik dio Zagreba i danas voli ovo mjesto
Pero Miladin umro je prije deset mjeseci, u 91 godini . Pero Miladin bio je jedan od najboljih i najblažih ljudi koje smo upoznali u restoranskom poslu, a i šire. Stoga smo, iz poštovanja prema velikom starom gospodinu, u ovoj prikazu namjeravali izostaviti ocjenu. Naime, kad smo prije nekih šest ili sedam godina ručali Kod Pere, koji onda više nije vodio ugodni restoran na Schlosserovim stubama, poveznici rezidencijalne Šalate i najstrožeg gradskog centra, hrana je bila deprimirajuće anakrona, na samom rubu jestivosti.
Pa smo u ondašnjoj recenziji također izbjegli ocjenu, Umjesto da kritiziramo kuhanje, opisivali smo što je sve Pero Miladin desetljećima činio za sve svoje goste i za ovaj grad. Evo dajdžestirane verzije.
Pero Miladin u svojoj je gostionici s lijepim pogledom ne Zagreb i usred jednako lijepog zelenila, pružao utočište vodećim oporbenim političarima poslije pada Hrvatskog proljeća. Svi oni koji su iza 1971. godine izgubili društveni status, posao ili završili u zatvoru, kod Pere su bili jednako dobrodošli kao da su na vrhuncu uspjeha i moći.
Pa su tako na Šalati redovito jeli Franjo Tuđman i Savka Dabčević Kučar, i Miko Tripalo, i mnogi manje prominentni hrvatski politički disidenti, zbog čega se o gospodinu Miladinu počelo govoriti kao o Peri Ustaši.
To i danas vrijeđa Miladinova sina, koji baš uvijek ispravno upozorava na očevu blagost i tolerantnost. Pero Miladin u svojoj je gostionici istodobno posluživao i vodeće oporbenjake, od kojih su mnogi bili stvarne žrtve komunističkog režima ali i istaknute protagoniste tog istog režima, po čemu je vjerojatno bio jedinstven u zemlji.
No, Pero Miladin bio je iznimno važan, i zato ga velik dio Zagreba i danas voli, zato što je sve svoje goste tretirao s jednakim poštovanjem kao i velike političke ili televizijske ili sportske zvijezde, kojima je izletište na Šalati predstavljalo neizostavnu restoransku adresu.
Sredinom osamdesetih, dok smo studirali i nije nam padalo napamet da ćemo ikada pisati hrani, gospodin Miladin, koji je osobno dočekivao sve svoje goste, donosio nam je račune manje od onoga što smo sami bili zbrojili da moramo platiti prema cijenama na meniju (razmišljajući imamo li uopće dovoljno novca).
Poslije četvrtog ili petog posjeta, shvatili smo da se Kod Pere cijene ne određuju prema jelovniku, nego prema vlasnikovoj procjeni trenutne kupovne moći svakog pojedinog gosta. Pa su tako studenti jeli lungiće po cijenama iz pizzerije, dok su, recimo, direktori zagrebačke televizije isto to meso plaćali po stvarnoj cijeni.
Pero Miladin i njegovi sjajni konobari nikada nisu dopuštali da im se zahvalite zbog takvog odnosa: oni su se, naprotiv, zahvaljivali vama na svakom pojedinačnom dolasku, kao da vi njima činite golemu uslugu. Desetak smo godina neprekidno jeli Kod Pere, često smo s mnogim znancima, kolegama i prijateljima raspravljali o njemu i njegovu restoranu, i doista nikada, ni od koga, nismo čuli lošu riječ o tom čovjeku.
Onda su došle devedesete, pa se i restoranska scena stubokom promijenila.Privikli smo se na znatno ambicioznije kuhanje i na neusporedivo finija vina, te smo počeli zaboravljati velikog gentlemana sa Šalate koji, grubo profesionalno govoreći, više nije bio konkurentan. Svratili bismo još ponekad, ali sve rjeđe i rjeđe. Zadnji put negdje 95. ili 96, ili 98.godine.
Zatim smo pauzirali cijelo desetljeće, da bismo ga ponovo posjetili prije šest ili sedam godina, kada je hrana zaista bila vrlo loša, ali poštovanje prema Miladinovoj ulozi u zagrebačkom javnom životu nije nam dopuštalo da se odveć detaljno bavimo kuhanjem u restoranu što ga je već bio preuzeo njegov sin. U subotu popodne, deset mjeseci poslije Miladinove smrti, ručali smo kod Pere isključivo iz sentimentalnih razloga, kaneći napisati nostalgičan tekst, u kojem opet ne bismo spominjali kuhanje.
Međutim, restoran nas je ugodno iznenadio. Patka s mlincima bila je skoro prvorazredna, kao i pašticada, koja spada među najbolje u gradu: okej, njoki su bili premekani te su se doimali sasvim konfekcijski, dok je goveđoj juhi nedostajalo srčanosti (i okusa govedine). Međutim, u usporedbi sa stanjem tijekom našeg zadnjeg posjeta, kuhanje na Schlosserovim stubama drastično je napredovalo.
Jasno je da se ondje mora još puno raditi i na hrani (primjerice, u pljeskavicama i dalje miješaju govedinu i svinjetinu, za desert nude uglavnom palačinke) i na vinima, ali restoran Kod Pere više nije samo najtoplija gostionica u gradu, prepuna sjećanja na svog plemenitog vlasnika, nego i mjesto gdje se može sasvim pristojno i preobilno jesti, za relativno mali novac: buteljku Kozlovićeve malvazije, par boca vode, dvije juhe, patku, pašticadu, salatu i palačinke platili smo 467 kuna. Stoga nas je subotnji ručak, koji pokazuje da Izletište Pri Schlosserovim stubama, kako se to mjesto desetljećima zvalo, ponovo kulinarski živi, baš jako, jako razveselio.
KOD PERE
Rubetićeva 25, Zagreb
OCJENA-3/5
sve kreditne kartice
Kako su recenzenti vodiča The Truffle ocijenili Kod Pere, možete pogledati OVDJE
