American Bar u londonskom hotelu Savoy i ove je godine osvojio više prestižnih nagrada. American Bar trijumfirao je u kategoriji najboljeg međunarodnog barmenskog tima, dok je proglašen drugim najboljim barom na svijetu u izboru 50 najboljih barova. Glavni barmen, Slovak Erik Lorincz još je 2010. postao najbolji miksolog na svijetu. Karta koktela American Bara podijeljena je na niz londonskih četvrti, od Westminestera do Greenwicha (koji skriva nekoliko ultraskupih koktela napravljenih od desetljećima starih boca). Svaki poznati londonski kvart obuhvaća koktele bazirane na jednom od glavnih žestokih pića: votkama, ginovima, whiskeyema, brandyjima i tekilama. American Bar uz to ima i malu, ali jako preciznu vinsku kartu na kojoj osobito iskače činjenica da na čaše toče i Perignoni Krug i Cristal i Sir Winston Churchill.
Zanimljivo je, nadalje, da većina koktela nisu osobito skupi: vrte se oko dvadesetak funti što je, recimo, jeftinije nego u nekim dubrovačkim barovima. Čaša kućnog šampanjca Louis Reoderer košta oko 150 kuna, što je opet jeftinije nego u Esplanadinu baru, uzmemo li u obzir činjenicu da u Londonu čaša podrazumijeva decilitar i pol, a u Zagrebu samo decilitar šampanjca.
Lista koktela mnogo je esktenzivnija, te obuhvaća klasike poput raznih martinija , Hanky Pankya, Moonwalka (kreiranog u povodu Armstronogova spuštanja na Mjesec), kao i niz modernih, oporih i kompleksnih pića. Ali, American Bar nije najbolji bar na svijetu zbog liste koktela, iako ima miksologa šampiona. American bar u Savoyu nije najbolji bar na svijetu ni zbog svoje veličanstvene prošlosti.
Jedinstvena atmosfera Americana
Ondje je Ada Coleman postala glavna bartenderica još 1903., prije no što su žene dobile pravo glasa. Ondje je slavni Harry Craddock izmislio niz i danas aktualnih koktela koji su kasnije otisnuti u kultnoj knjizi The Savoy Cocktail Book; Craddock je u London došao jer u Americi nije smio raditi zbog prohibicije. The American Bar u Savoyu nije najbolji bar na svijetu ni zbog liste stvarnih celebritya poput Claudea Moneta, Edwarda VII, Marilyn Monroe, Christiana Diora Jimija Hendrixa , Boba Dylana koji je u tom baru snimio i jedan video spot, te mnogih drugih velikih ljudi koji su povremeno živjeli u tom hotelu. The American Bar najbolji je bar na svijetu zbog zaista jedinstvenog ugođaja: pića i povijest pojačavaju taj ugođaj do osjećaja onsotranosti.
U American Baru prvi smo put sjedili jednog petka kasno popodne u srpnju 2006. godine. Savoy je, naime, od 2006. do zatvaranja zbog obnove bio najjeftiniji londonski luksuzni hotel. Soba do Monetove koštala je oko 200 funti (danas košta najmanje 720), zato što je Savoy,tehnički gledajući, bio u lošem stanju. Instalacije nisu baš dobro radile, televizori su se redovito kvarili, a air condition i grijanje katkad su zamjenjvali svoje funkcije i godišnja doba. Pa ipak, Savoy je i tada bio neusporedivo otmjeniji od nouveaux riches Dorchestera, i imao neusporedivo bolju poslugu od klasičnog Claridgesa.
U svakom slučaju, i sam American Bar, smješten lijevo od glavnog ulaza, doimao se pomalo shabby. S jedne strane, riječ je o veličanstvenom primjeru art decoa, jednom od najimpresivnijih u cijelom Londonu. S druge strane, vidjelo se da se naslonjači nisu obnavljali desetljećima, a ni sagovi nisu bili u najuzornijem stanju. I to mu je davalo dodatni šarm. Tako smo tog popodneva, sve do kasnog londonskog zalaska sunca, sjedili u American Baru, pili koktele i šampanjce, uživali u onom jedinstvenom osjećaju dobrog raspoloženja, povijesti i vrijednosti, ne materijalnih vrijednosti nego onih koje stvaraju kontekste. Promatrajući druge goste, pod fenomenalnim lampama i lusterima, odlučili smo da će nam American zauvijek biti najdraži bar na svijetu.
Posluga bez premca
Zapravo, u konkurenciji je neko vrijeme bio i Hemingway u pariškom Ritzu gdje smo pili Silver Bullete, martinije poslužene na nekih minus devet stupnjeva koje i danas smatramo najboljim koktelom što smo ikada probali, i gdje smo se na šanku sudarali s Angelinom Jolie, što se možda moglo doimati posebnim prije nego je Jolie počela redovito dolaziti u naš dio svijeta. No, Hemingway je užasno mali, i zapravo nekako neprijateljski: Hemingway se po ugođaju doima kao noćni klub zarobljen u tijelu malog hotelskog bara. Dok je American Bar baš veliki, klasični bar koji obožava svoje goste.
Negdje 2007. ili 2008. baš prije no što se Savoy zatvorio, oko pet popodne uhvatio nas je monsunski pljusak, posve netipičan za London. Preopterećni vrećicama iz zadnjeg shoppinga i toliko pokisli da su nam baloneri postali neupotrebljivi, utrčali smo u American. E sada, većina konobara i barmena s visoka i s laganim prezirom, pogledali bi goste koji izgledaju kao izbjeglice s hrpom promočenih papirnatih vrećica. No, momci iz Ameican Bara dočekali su nas kao da su čekali samo nas, diskretno su se pobrinuli da se riješimo svega što smo donijeli sa sobom te su nam, znajući što najčešće pijemo, odmah donijeli dvije čaše šampanjca. Takvo ponašanje upravo je ono što veliki svjetski bar čini najboljim svjetskim barom, i što Savoy čini najboljim londonskim hotelom. Usput govoreći, u Savoy smo idući put svratili godinu ili dvije poslije preuređenja. Negdje pred Božić 2012. došli smo na večeru poslije premijere Ujaka Vanje u jednom obližnjem kazalištu. Premda nas nije bilo dulje vrijeme, stariji gospodin na vratima sjećao se naših imena. I znao je što najradije pijemo.
