Prvo što je u nedavnom intervjuu za Eater, objasnio Anthony Bourdain, jest da pravila nema. Ideje o lokacijama za televizijsku seriju Parts Unknown. koju radi u partnerstvu sa CNN-om, potpuno su spontante i ekipa može ići gdje god želi. Jedini uvjet je da mjesto bude jako zanimljivo i da produciraju vrhunski sadržaj. U novoj, desetoj sezoni koja počinje 1. listopada, Bourdain odlazi u osam gradova na četiri kontinenta. Samo u neke ide prvi put, na listi na kojoj prevladavaju njegovi stari favoriti ove godine su Singapur, Sri Lanka, Seattle, Pittsburgh, Puerto Rico i Apulija. Evo kako je Bourdain opisao proces kojim nastaju epizode Parts Unknown.
Brainstorming
Obično kasno navečer poslije snimanja sjednem sa snimateljima i producentom. To može biti Sri Lanka, Singapur, bilo gdje, sjednemo u neki noodle shop ili u hotelski bar, popijemo par pića i pričamo gdje bismo mogli brijati, napravitin ešto genijalno što još nismo radili. Dosta toga vjerojatno dolazi iz filmova koje gldamo. Komentiramo filmove, fotografiju i feeling filmova, i ja pitam gdje bismo mogli otići da dobijemo taj feeling, gdje bismo mogli napraviti crno bijelu epizodu i slično. Nekad nešto pročitam u novinama, ili mi netko ispriča povijest mjesta, nešto što me zainteresira ili uzbudi. Ove godine sam upoznao Marka Lanegana (Queens of The Stone Age) i poželio nešto raditi s njim. On je iz Washingtona, a znamo da u Seattleu ima puno dobre hrane, pa smo počeli razmišljati kako bi izgledale scene iz Seattlea i iz toga je nastala epizoda. Ponekad mi ideju daju prijatelji, zbog svojih opsesija poviješću. Ja sam, recimo, opsjednut poviješću Konga i dugo želim otići tamo. Uglavnom, sve počne kad pričam s ljudima.
Lista gradova
Apsolutno se nikad nije desilo da sjednemo u dvoranu za sastanke i sastavljamo listu lokacija. Nikad. Obično zapišem listu gradova u mobitel ili na papir i mijenjam je. Na kraju je pokažem direktoru produkcije i kažem evo, to su mjesta na koja želim ići.
O legendarnoj epizodi iz Pittsburgha
Dugo sam htio ići u Pittsburgh, sviđa mi se kako izgleda, a i sam grad mi se jako sviđa. U zadnje vrijeme dosta razmišljam o gradovima u tranziciji, američkim gradovima koji s teške industrije prelaze na usluge i tehnologiju, poput Detroita. Nešto me jako privlači u tim gradovima. Osim toga, sve se više priča o hrani i restoranima u Pittsburghu, scena raste i raste. Tako se sve poklopilo, a onda sam još vidio film Out of the Furnace, relativno nepoznati film Christiana Balea koji je stvarno dobro izgledao. Rekao sam jebiga, moramo ići. U Pittsburghu možemo napraviti nešto da stvarno izgleda cool.
O ručku sa svojim filmskim idolom Francisom Fordom Coppolom na jugu Italije u zadnjoj epizodi 10. sezone
Coppola se vratio u svoje rodno selo u Basilicati, odakle mu je očeva obitelj, i kupio ladanjsku kuću šefa lokalne fašističke stranke. Coppolina obitelj je sa zemlje. Bili su seljaci i genijalno je da se vratio tamo. Kupio je tu veliku kuću i pretvorio je u hotel i restoran. Ako se dobro sjećam, njegovi ljudi su mi još ranije javili za restoran ali nisam znao što bih s tim. Nisam imao ideju kako oko toga napraviti emisiju. Onda nam je Asia Argento, kad smo s njim radili epizodu u Rimu, rekla da moramo otići u Apuliju i Basilicatu jer su tamo fenomenalne lokacije, i da će nam se pejsaži, glazba i čudaštvo tih krajeva sigurno svidjeti. Scena s Coppolom na kraju je ispala nevjerojatna. Njegovi intervjui u pravilu ne otkrivaju mnogo, ali dugo smo razgovarali o stvarno genijalnim stvarima. Bilo je to divno popodne. Ne želim se hvaliti, ali mislim da će se to za dvadeset godina pokazivati studentima na filmskim akademijama.
Epizoda koju ove godine ne smijemo propustiti
Lagos. Mislim da je to jedna od najboljih stvari koji smo ikad snimili. Nikad ništa što smo radili nije izgledalo ni približno tako dobro. Fotografija, zvuk, stil montaže, glazba, ljudi, ta kultura o kojoj baš ništa nismo znali…rasturili su me. Na tu sam epizodu najponosniji.
O promjenama u seriji
U Parts Unknown od prvoga dana imamo license to kill. Otkad smo počeli raditi sa CNN-om govore nam da radimo što hoćemo, jedemo ili ne jedemo, da pričamo što hoćemo. Za nas je to bila velika promjena. Ranije produkcije, No Reservations i posebno A Cook’s Tour, morali smo, naravno, fokusirati na hranu. Imale su jasnu strukturu. U svakom kadru sam gurao hranu u usta. To mi je postajalo sve neugodnije, posebno kad smo zaglavili u ratu u Bejrutu. Bilo je stvarno opsceno prežderavati se i filozofirati kako se što kuha, dok se oko nas događaju puno važnije stvari. Struktura Parts Unknown je, dakle, najveća promjena. Ostalo mijenjamo stalno. Imamo više slobodne nego ikad itko na televiziji. Nijedan poziv sa CNN-a, meni niti ikome od nas, nikad nije počeo s “bila bi dobra ideja” ili “što mislite o…” Tu slobodu koristimo u potpunosti i nastojimo se mijenjati cijelo vrijeme. Reći ću vam nešto. Za ovu smo sezonu s Ericom Ripertom u francuskim Alpama snimili najluđu epizodu svih vremena. To je najsjebanija, luđačka, najsmješnija stvar koju smo ikad, ali ikad napravili. Mislim da će morati staviti “adult content” oznaku na nju, izgleda kao jebeni John Wick.
O dokumentarcu Jeremiah Tower: The Last Magnificent koji je producirao, a koji će se nakon kratkog igranja u kinima emitirati na CNN-u tijekom nove sezone Parts Unknown)
Oni su dali novac za dokumentarac! Oduvijek se i trebao prikazivati na CNN-u, s ograničenom kino distribucijom prije TV premijere. CNN ima jako napredan filmski odjel. Rade puno cool projekata i mi radimo cool projekte s njima. Seriju o Detroitu, na primjer. Jako su otvoreni prema divljim stvarima. Reakcije na film o Jeremiah Toweru su jako dobre, zapravo sjajne. Uživao sam u tom poslu i stvarno sam ponosan na film. Drago mi je da će ljudi doznati za Jeremiaha Towera. U kinima i na iTunes je prošao vrlo dobro, pa očekujem da će dobro proći i na televiziji.
O novim projektima.
Volio bih još raditi dokumentarce, ne nužno o chefovima. Ali radim već na kratkom filmu, to je fikcija/drama/komedija/melodrama koju radim iz zajebancije i za smijeh.
