“Iznenada sam, na jedan napeti trenutak, postao Caligula. Žrtve su stajale preda mnom, impresivne u svojim oklopima a ja sam morao odlučiti koja će večeras umrijeti za moje zadovoljstvo, a koja će još malo poživjeti. “Ova dva su možda najbolja,” rekla je Daniela Kramarić pokazujući par posebno snažnih primjeraka, “Ali izbor je vaš. Svi su izvrsni.” Klepet njihovih kliješta na tacni vraća me u stvarnost, preda mnom nisu dva gladijatora koja će se boriti do smrti na krvavom pijesku arene, već škampi koji čine treći dio moje večere. Osjećam ugriz krivnje dok ih šaljem u kuhinju, u njihovu propast.”
Ovaj živopisni hedonistički prizor iz restorana Plavi podrum otvara veliku reportažu Chrisa Leadbeater u The Telegraphu, pod naslovom “Upoznajte najpodcjenjeniju europsku gastronomsku regiju.” Kratki gastronomski putopis koji započinje u Voloskom sa škampima u Plavom podrumu “jednoj od najboljih stvari koje sam ikada probao” i “dva sata u kojima su se redale porcije mariniranih trilja, juhe od divljih šparoga i lingini s istarskim crnim tartufom, čak je i maslinovo ulje pravo čudo,” Telegraph ispravlja Michelinov propust i otkriva Kvarner kao jedinstveno gastronomsko odredište.
“Na neki način nije šokantno ovdje naići na tako profinjenu hranu (kao u Plavom podrumu),” piše Telegraph podsjećajući na povijest Opatije i Kvarnera, blizinu Italije. “Hrvatska ipak sve manje treba prosvjetljenje iz susjedne Italije, jer danas blista u vlastitom sjaju,” piše Leadbeater podsjećajući da je lani rovinjskom restoranu Monte dodijeljena prva Michelinova zvjezdica i da je Rijeka Europska prijestolnica kulture za 2020. Nakon posjeta riječkoj tržnici reportaža seli na Krk, u Volsonis bar i Kuću krčkog pršuta “gdje pršuti vise sa stropa kao ružičasti šišmiši”, u restoran i vinariju Nada u Vrbniku, a onda natrag u Mošćeničku Dragu, u sjajnu konobu Zijavica chefa Stivena Vunića koji “jednostavnu stvarnost koju sugeriraju logorske vatre u obližnjem kampu podiže na višu raznu, tartarom od tako svježe tune da me samo odsustvo glave i repa uvjeravaju da riba nije još živa.”
Put u Istru započinje u Novigradu, nastavlja se u Rovinju, Puli i staje u Lovrečici u restoranu Badi koji autor izabire zbog priča o njegovoj “veličanstvenoj” hrani, a koje su, tvrdi, opravdali ravioli s brancinom i crnim tartufom. Posjet Klaudiju Ipši, jednom od najvećih istarskih tartufara, maslinara a odnedavno i zapaženom vinaru, započinje u Ipšinom masliniku, među 3500 maslina, s čašom Ipšinog sivog pinota i razgovoru o internacionalnoj viziji istarskog turizma i gastronomije koja je obitelji Ipša dovela do današnjeg njihova izvoza maslinovih ulja u Japan i širenja na vinski biznis, vizije koju dijeli i tartufarska obitelj Prodan iz Buzeta.
U šumi s Prodanovim psima tartufarima, Telegraphov reporter zaključuje da je posjet Kvarneru i Istri još jedan dokaz da Hrvatska “više nije pitanje stečenog ukusa”, već nesporna gastronomska vrijednost i atrakcija.. Ovaj odlično napisani promotivni tekst s uglavnom dobro odabranim motivima, od uobičajenih ovakvih tekstova o Hrvatskoj razlikuje se po fokusu na Kvarner i dijelove Istre koji se, zbog inercije lokalnih turističkih zajednica i urođene medijske inercije, uporno i nepravedno zapostavljaju iako njeguju neke od najboljih vrijednosti u hrvatskoj gastronomiji i turizmu uopće, što se posebno odnosi na Plavi podrum, mala ali ambiciozna mjesta poput Zijavice i proizvođače poput Klaudia Ipše. Stoga toplo preporučujemo da reportažu Chrisa Leadbeatera pročitate u originalu.
