Usprkos svim mogućim brojkama koje govore o sjajnoj predsezoni i nastavku turističkog rasta, činjenica je da su lipanj i prvi dio srpnja pokazali simptome koji sugeriraju da bi se hrvatska turistička industrija, od koje opet ovisi niz drugih industrija, ove godine mogla suočiti s određenim problemima.
Pad broja gostiju u srpnju evidentan je kako vizualno – Stradun prošle nedjelje nije bio prepun kao ranijih godina nego tek ugodno popunjen i na svakoj terasi je bilo dosta mjesta – tako i kroz razne sustave rezervacija. Booking.com nam svakog jutra uredno šalje obavijesti o tome kako su cijene u pojedinim poznatim hrvatskim destinacijama ponovo pale, a sami smo se uvjerili da se u hotelima u nekima do najpopularnijih turističkih mjesta sobe mogu dobiti dva ili tri dana prije polaska na put (prošli tjedan jedino su na Hvaru svi bolji hoteli bili puni).
Jutros smo, pak, provjerili stanje u Opatiji, gdje se na Booking.comu mogu dobiti sobe u više hotela s četiri zvjezdice, poput Admirala, 4 opatijska cvijeta ili Milenija, kojem je Booking.com danas, dakle usred sezone, srušio cijenu s 2211 na 1545 kuna. Sobe su se danas mogle rezervirati i u Poreču, u hotelima s četiri ili tri zvjezdice, uključujući Molindrio, Dijamant i pet ili šest drugih. U Dubrovniku je jučer bilo mjesta čak i u Villi Dubrovnik, kao i u velikom Libertas Rixosu.
Usprkos činjenici da nas Booking.com i druge slične agencije svakodnevno bombardiraju sa slobodnim sobama po nižim cijenama svugdje na obali, ne sumnjamo kako će ostatak pune sezone ispuniti očekivanja.
Problemi u lipnju i srpnju sigurno su povezani sa Svjetskim prvenstvom u nogometu, koje je preusmjerilo velik broj gostiju i njihove ljetne budžete, kao i s nestabilnim vremenom koje je jedan od ključnih faktora za last minute goste. Međutim, iza svih ovih opravdanja stoji i ozbiljan, realan problem. Hrvatski turizam, koliko god mi šutjeli o tome, naprosto nije dobar proizvod. Zasad definitivno nije. Kroz ocjene nekih od glavnih elemenata koji čine turističku industriju, pokušali smo pokazati u čemu hrvatski turizam loš, a u čemu zadovoljavajuć ili dobar.
Hrvatski su hoteli, osim onih s pravih pet zvjezdica i tek nekoliko hotela s četiri zvjezdice, potpuno nezadovoljavajući. Oni su zastarjeli, generički , loše uređeni, s lošom poslugom i održavanjem sobe. Oni su izgrađeni i ustrojeni kroz strategiju bazena i plaže, što znači da se gostima osigurava veliki bazen koji često i vizualno impresivno djeluje, te da im se omogućuje solidan pristup plaži, dok je sve ostalo zanemareno. Radi se , zapravo, o strategiji iz kasnog socijalizma, kad su uostalom i nastala velika hotelska naselja u Istri i na nekim otocima. Drugi problem s hotelskim smještajem jesu lažne zvjezdice. Što da imalo iskusniji gost pomisli o hrvatskom turizmu, dok god na zaista lošim hotelima poput opatijskog Ambasadora ili umaškog Corala stoji pet zvjezdica, osim da je cijeli naš sustav kategoriziranja hotela jedna velika prevara.
Osim lošinjske Jadranke, niti jedna velika hotelska grupa još se nije ozbiljno posvetila hrani. Valamar pokušava surađivati sa Štefanovim Chef’s Stageom što je ohrabrujuće. Maistra pokušava revitalizirati svoj luksuzni segment restorana surađujući s Jeffreyem Vellom što je također ohrabrujuće, dok Plava laguna ne pokušava ništa, jer nije zainteresirana za dobru hranu. U većini hrvatskih korporacijskih hotela hrana je više nego depresivna. Privatni hoteli, od Lemongardena preko Navisa do Bevande i San Rocca, srećom razumiju da su gastronomija i vino njihov forte. No, takvih je hotela vrlo, vrlo malo.
Prosjek restoranskog kuhanja na obali zaista je nizak. Veći dio hrane koja se prodaje na raznim našim rivama industrijskog je porijekla, hrana iz konzervi i zamrzivača, nestručno pripremljena. Srećom, Hrvatska duž cijele obale ima nekoliko spektakularnih, bar dvadesetak vrlo dobrih te četrdesetak solidnih restorana i konoba, gdje gosti mogu fino jesti i imaju što za doživjeti.
Hrvatski restorani, i oni vrhunski, zapravo nisu skupi u usporedbi s restoranima sličnog ranga u Italiji, Francuskoj, Kataloniji ili Baskiji. Iznimka je Dubrovnik, sa svojim londonsko-pariško-venecijanskim cijenama te pokoji otok. Statusu iznimke ubrzano se približava i Split .
U Hrvatskoj se tijekom ljeta ne održava niti jedna manifestacija visoke kulture koja je svjetski relevantna (uz iznimku pokojeg koncerta klasične glazbe). Hrvatska turistička politika još nije razumjela da velike, globalno važne izložbe privlače stotine tisuća posjetitelja.
Gosti u Hrvatskoj nemaju što ni gdje kupovati. Još prije dvadesetak godina jedan Santorini, koji onda nije bio luksuzna destinacija, imao je tri butika s Rolexima i Patek Phillipeima. Dubrovački gosti već godinama imaju jedino Mariju, a trgovine srednjeg ranga još su gori slučaj.
Ultra je najvažnija masovni konzumentski događaj koji se uopće organizira u Hrvatskoj. Fenomen Zrća traje već više od desetljeća. Gotovo svaki veći grad na moru ima prilično uspješan festival koji stvara potražnju za svim turističkim uslugama u okolici.
Gužve na cestama svakog su ljetnog vikenda neizbježne svugdje na Sredozemlju, bilo da se vozite iz Marseillea prema Cannesu, ili iz Zagreba prema Opatiji. Četverosatna čekanja u kolonama u Italiji i na jugu Francuske uobičajena su stvar u špicama. No, hrvatske su autoceste zaista među boljima u Europi i bez njih ne bi bilo višegodišnjeg rasta naše turističke industrije. Trajektne veze funkcioniraju začuđujuće dobro, uz načelno vrlo ljubazno i profesionalno osoblje. Aerodromi na jugu također sjajno podnose ljetna opterećenja, dok željeznica, kako znamo, u Hrvatskoj zapravo ne postoji.
Sunce i more i dalje su najjači argument hrvatskog turizma. Jadransko more, a naročito hrvatska obala i neki dijelovi njezina zaleđa, zaista su vrhunska svjetska atrakcija. Nadamo se da krajem srpnja, u kolovozu i u rujnu neće padati puno kiše.
