Upravo je objavljeno kako je Rovinj zabilježio dvomilijunto noćenje šest dana ranije nego lani. Taj podatak, u svjetlu manjka turista u srpnju koji bilježi većina drugih jadranskih odredišta, ima sasvim jasno značenje. Rovinj ne raste slučajno. Stalni rast rovinjskog turizma posljedica je precizno razrađenog upmarket koncepta hotelijerstva u tom lijepom istarskom gradiću. Evo što konkretno znači upmarket destinacija.
Lani je na rovinjskoj Rivi, prema budućem velikom hotelu Park, otvoren mali privatni hotel Delfin, koji je jedva dobio četiri zvjezdice zbog zaista malih soba. Međutim, po razini usluge, mali privatni Delfin s jedva četiri zvjezdice, neusporedivo je bolji od većine hrvatskih korporacijskih hotela s pet zvjezdica. U Delfinovu mini baru hlade se skupa a ne generička pića, Delfinova je kupaonica lani bila prepuna Lanvinove kozmetike, kreveti su iznimno udobni, a televizor natproporcionalno velik za veličinu sobe.
Hotel Adriatic
Tako, dakle, izgleda hotel s četiri zvjezdice u gradu koji je postavio zaista visoke hotelske kriterije, i čiju bazu čine luksuzni Monte Mulini, briljantno uređeni Adriatic i neobavezni Lone, koji svim kritikama usprkos ipak ima dovoljno dobre sobe da bi zaslužio hrvatsku petu zvjezdicu, i koji s Monte Mulinijem dijeli Mulini Beach, najbolje uređenu gradsku plažu, koju smo dosad vidjeli u Hrvatskoj. Svemu tome treba dodati i Monte, jedini hrvatski restoran s ponovljenom Michelinovom zvjezdicom kao i niz korektnih gradskih gostionica poput Ria i Giannina.
Sasvim je, dakle, jasno da rovinjska orijentacija prema višem turizmu, koja će biti dodatno naglašena otvaranjem raskošnog hotela Park, donosi rezultate (isto vrijedi i za lošinjske hotele), dok orijentacija većine drugih naših destinacija prema masovnom turizmu dovodi ili do manjka gostiju ili do rijeke gostiju niže kupovne moći.
Monte Mulini
Rovinj bi, zapravo, trebao biti uzor mjestima poput Opatije i Poreča, čije glavne hotelske tvrtke misle da se njihov biznis treba bazirati na niskim troškovima, lošim hotelima i posve nespecifičnoj ponudi. Naravno, Rovinj ima još puno prostora za poboljšanje ponude. Prvo, Maistrini bi se hoteli ponovo trebali početi baviti ozbiljnom gastronomijom, za što je odnedavno zadužen hrvatsko malteški chef Jeffrey Vella. Drugo, gradu su potrebni nešto ambiciozniji ugostiteljski sadržaji u restoranskim žanrovima, od slastičarni do barova. U Rovinju se, osim u hotelima, nigdje ne može popiti zaista dobro piće, dok su kolači i sladoledi gori od katastrofalnih.
Treće, razina servisa u hotelima često je bitno ispod razine njihovih zvjezdica: problem s radnom snagom u turizmu u Rovinju je osobito snažno izražen baš zbog visokih ambicija. I četvrto, u Rovinju ne postoji ni jedna pristojna trgovina. Rovinju, dakle, ide dobro zbog koncepta i hotelske infrastrukture. Ako se koncept nišnog, autentičnog i luksuznog turizma u Rovinju do kraja dosljedno realizira, taj bi grad zaista mogao postati svjetski relevantna turistička destinacija.
