Par sati prije sjajne Dinamove pobjede nad Viktorijom ručak smo u Hanamiju, japanskoj fusion ekspozituri zagrebačkog Baltazara. Hanami ne samo da je udahnuo novi život ovoj zagrebačkoj instituciji koja zadnjih godina nije bila na razini svojih slavnih dana, nego se radi o zaista neočekivano dobrom restoranu, i to na razini održavanja kontinuirane kvalitete hrane.
Jučer smo jeli ceviche od brancina, miso juhu s wakame algama, nešto nigirija, rolice sushija punjene rakovicom i steak od lososa. Svako je jelo napravljeno bez ijedne tehničke pogreške, što je, zapravo, relativno rijetko za zagrebačku restoransku stvarnost. Ceviche je k tome bio zaista izvrsno začinjen, cvjetno citrusan, s optimalnim odnosom dresinga i ribe (kod nas kuhari vole utopiti ribu ili rakove u višku dresinga).
Miso juha bila je puna umamija, nigiriji, uključujući i jedan s torom, upravo perfektni (što se i očekuje od chefa koji je prije više od petnaest godina Zagrebu predstavio sushi), a losos uzorno pečen, s hrskavom kožom, prilično ljutim umakom sa strane i izvrsnim ukiseljenim daikonom.
Sjediti tri sata u restoranu, bez ijednog lošeg zalogaja, s puno jako fine mainstream hrane i uz vrlo profesionalan servis, zaista je zadovoljstvo.
Da se razumijemo, Hanami nije spektakularan, niti to pokušava biti. Hanami je zanatski iznimno korektan restoran u žanrovskim okvirima koji su jako popularni. A to je baš ono što je Zagrebu potrebno: restoran srednjih kulinarskih ambicija i visoke profesionalnosti.
Vinska je karta, nažalost, mediokritetska, s tek par zanimljivih buteljki. Jako dobar ručak u Hanamiju platili smo oko tisuću kuna. Hanami ćemo ocijeniti nakon što ondje večeramo petkom ili subotom, jer moramo vidjeti kako kuhinja i servis podnose vršno opterećenje.
