Dok smo stajali za dugačkim šankom u Boškinčevoj konobi, koja od ove sezone radi kao svakodnevni restoran s nekoliko jednostavnih svježih jela namijenjenih gostima koji se ne žele suočiti s fine diningom u glavnom restoranu, stolari oko nas dovršavali još neke poslove. Pa se malo čula bušilica, pa je vlasnik Boris Šuljić zvao glavnog majstora, pa su se u konobu unosili drveni paneli…
Boškinčeva konoba, gdje su večer ranije gosti iz Beograda jeli ribu i odležane steakove pečene na pravoj, mirisnoj vatri, još je work in progress, što je ustvari simbolično za cijeli obnovljeni Boškinac, kojem nedostaju tek poneki detalj da bi se ubrojio u malu grupu zaista luksuznih hrvatskih hotela.
A kad se i ti detalji, poput različitog sadržaja minibarovova u pojedinim sobama, definitivno riješe, ni to neće biti kraj preobrazbe jednog do prvih hrvatskih malih gastronomskih hotela. Gospodin Šuljić, u narednom ciklusu planira investirati još sedam milijuna eura kako bi podigao novu zgradu s velikim bazenom, SPA dijelom i nekoliko privatnih vila, i tako zaokružiti kapacitet ovog jedinstvenog projekta na trideset soba, što bi mu omogućilo veću isplativost.
Šuljić, nadalje, kani izgraditi novi moderni vinski podrum, što je i logično s obzirom na rastuću potražnju za njegovim vinima. U petak ujutro, usred radne atmosfere u konobi, probali smo novi, još nebuteljiran crni Boškinac iz 2016. koji pokazuje dobre značajke zrele, ali ipak ne prevruće berbe. Kušali smo i pjenušac napravljen od ugni blanca, koji je ispao sasvim korektno. U novoj verziji, koja još odležava na kvascima, ugni blancu pridružili su se chardonnay i gegić.
U četvrtak kasno popodne kad smo stigli na Pag, nad Novaljom se napokon razvedrilo. S lijepog kamenog balkona glavnog “predsjedničkog “ apartmana, pružao se pogled prema šumi, preko vinograda i maslinika, sve do par kilometara udaljenog mora.
Sam je apartman primjer decentnog, podigranog luksuza, koji nas je podsjetio na luksuzune vinske hotele, donekle na sjajni hotel Gredič u Goriškim brdima. Primjerice, uz pogled na vinograde, Boškinčev i Gredičev glavni apartman imaju sličnu veliku samostojeću kadu u spavaćoj sobi, kožne garniture mekane tople smeđe boje i razmjerno veliki vinski hladnjak.
No, tu sličnosti prestaju. Dok Gredič inzistira na pomalo tvrdom, asketskom imidžu s nekim namjerno rubnim elementima (loša svjetlosna izolacija kao da vas žele natjerati da se ujutro što ranije probudite i počnete biciklirati po vinogradima u Brdima), Boškinac je mekan i maksimalno komforan.
Krevet je golem, s čvrstim ali udobnim madracem koji bi se mogao nalaziti u klasičnim svjetskim five star hotelima. Jastuci su jako debeli i udobni, što je u hrvatskim hotelima prilično rijetko. Ručnici su također debeli i meki, što opet nije osobito česta značajka naših hotela.
Kupaonice su jednostavne i udobne, s Rituals kozmetikom i jakim, kvalitetnim fenovima (nije nam jasno zašto većina hotela drži male fenove koji sliče na igračke, a toliko su i funkcionalni).
Minibar je priča za sebe. Mislimo da hotelski sobni bar s takvim sadržajem još nismo vidjeli u Hrvatskoj. Dakle, bar u Boškinčevu velikom apartmanu sastoji se od konvencionalnog minibara u kojem se, među ostalim, nalaze Billecart Salmon Rose, nekoliko Boškinčevih vina, San Pellegrino, Chivas Regal i riječki craft lager Salvacoste Episode 1, koji dosad nismo nigdje vidjeli.
Kraj minibara smješten je hladnjak s vinima, s prilično nevjerojatnim sadržajem: u njemu se, naime, hlade dva različita Drappiera i jedan Larmandier Bernier, kojima još treba dodati nešto Chassagne Montracheta, Chablisa, njemačkih rizlinga, kao i kompletnu kolekciju Boškinčevih vina. Treći dio bara rezerviran je, naravno, za slane i slatke snackove, prilično dobre kvalitete, te za niz vrhunskih čaša primjerenih raznim vrstama vina. Bilo bi zgodno, kada bi se snackovima u baru dodali i Boškinčevi izvrsni grisini s janjećim čvarcim koje smo probali na večeri. Svjetlosna izolacija je stopsototna.
Osobito je važno što ovaj apartman, kao i cijeli hotel, ne sadrže ni jedan element blinga, razmetanja ni bilo kakvog kiča, što su često sastavni dijelovi luksuznih hotela. Materijali, boje i teksture gosta stalno podsjećaju na prirodni ambijent, individualnost i opuštenost. I drugi je apartman prilično velik, s podjednako impresivnim krevetom. Sobe su također neobično prostrane, kao da dolaze iz američkih a ne europskih hotelskih standarda.
Uz smještaj, doručak je drugi presudni faktor u osobnoj iskaznici svakog hotela. Na sjevernom su se Jadranu ozbiljnim doručkom prvi počeli baviti Navis u Opatiji i Jadrankini five star hoteli u Lošinju. Boškinčev novi doručak atraktivna je izložba vrhunskih, uglavnom lokalnih proizvoda: mnogi od njih, poput slanih kondimenata, sourdough kruha i kolača, proizvedeni su u hotelu.
Uz očekivano moćan izbor sireva, jer ipak smo na Pagu, pa uz pršute, šunke i domaće salame koje se režu isključivo pred gostom ( nema pladnjeva narezanog suhog mesa), posebno moramo istaknuti sashimi od tune koji rade za doručak, i Boškinčev jogurt. Na raskošnom stolu za doručak uz kućna peciva i marmelade poslužuju i svježe jagode i domaću pašku skutu.
Novi je Boškinac precizno apostrofirao prednosti malog hotela u prelijepoj prirodnoj izolaciji, koji svojim gostima može pružiti doista maksimalno individualiziranu i “craft” uslugu, i čiji se luksuz svojom intonacijom uklapa u idilični karakter šuma I maslinika u zaleđu Novalje, dovoljno daleko od hektične atmosfere Zrća. Utoliko je novi Boškinac, čije preuređenje potpisuje zagrebačka arhitektica Ana Penavić, jedan od najartikuliranijih i najboljih hrvatskih hotela.
