Soba 205 u Roxanich Wine & Heritage Hotelu ispod Motovuna jedna je od najoriginalnijih koje smo ikada igdje vidjeli. Krevet je visok, sav u smeđoj koži, sa širokim ljestvama koje vode do kreveta na katu. Možete, dakle, spavati na gornjem ležaju ispod teških drvenih greda, jednog od elemenata sačuvanih iz starog komunalnog vinskog podruma na kojemu je hotel izgrađen, ili na donjem ležaju ispod velikog ogledala. Premda zvuči ekscentrično, osjećaj je zapravo jako ugodan, čemu pomažu fenomenalni madraci i jastuci, i cijeli feeling sobe. Duboka niša prozora uokvirenih škurama, otvara se prema motovunskim vinogradima.
Televizor je namješten tako da se podjednako dobro vidi s oba kreveta. Idući neobičan predmet u sobi 205 jest minibar od teškog matiranog mesinga, koji uredno služi i kao stol. Zidovi su oličeni motivima ruža i loza, dva Rožanićeva simbola koja obilježavaju uređenje cijelog hotela: ruže zbog prezimena vlasnika, a loze zato što je Mladen Rožanić jedan do najbeskompromisnijih domaćih proizvođača prirodnih vina.
I druge su sobe, kako u većem, starom, tako i u optimalno interpoliranom novom dijelu hotela, dizajnirane podjednako originalno, konceptualno dosljedno i udobno. Sobe se razlikuju po bojama, i po dominantnim materijalima, neke sobe su doslovno obložene mekim tepisima, neke kožom. U novom dijelu hotela osobito nam je upala u oči inteligentna iskorištenost bočnog visokog prozora, koji iz najzanimljivije sobe u hotelu usmjerava pogled na motovunske zidine iznad hotela.
Roxanich Wine & Heritage Hotel ima 32 sobe, od kojih je u noći s 4. na 5. lipnja bilo popunjeno njih dvadesetdevet. Cijela je prizemna razina posvećena javnim prostorima, uključujući veliki restoran s fantastičnom ogromnom terasom koja gleda na zapadnu Istru do Vižinade. Uz restoran kojim dominiraju golemi ageri za meso, vitrine s vinom i tekstura zlatne cigle, prizemlje hotela zauzimaju bar, cigar lounge, trgovina vinima, recepcija i SPA s nekoliko sauna i sunčalištem.
Druga dva kata ove kamene, povijesne motovunske kantine gdje se prije mnogo godina otkupljivalo grožđe, posvećene su sobama s lijepim pogledima na centralni i zapadnu Istru. Hotel i vinariju potpisuje glasoviti riječki arhitekt Idis Turato koji je, među ostalim, odgovoran i za Navis, najbolji opatijski hotel, no Mladen Rožanić intenzivno je surađivao na projektu gradnje i na uređenju hotela. Važno je spomenuti da je gotov cijeli hotelski namještaj, osim stolica i fotelja, proizveden u Hrvatskoj.
Roxanich bi, skupa sa San Canzianom u Bujama, trebao označiti početak istarskog hotelskog new wavea: riječ je o luksuznim, udobnim hotelima s puno duha, osobnosti, dosljednih detalja i stvarne posvećenosti potrebama gosta, što ovaj žanr razlikuje od velikih uniformiranih korporacijskih hotela koji su donedavno dominirali luksuznim hotelijerstvom.
Istri su potrebni i jedni i drugi, ali ovi originalni poput Roxanicha i San Canziana, daju joj posebnu dodanu vrijednost, s tim da Roxanich Wine & Heritage Hotel nije skup. Današnja cijena na Booking.comu iznosi 988 kuna, što je dosta neočekivani value for money za ovu razinu udobnosti, dizajna i osjećaja raskoši.
Koliko god da nam se hotel svidio, vinski nas je podrum još malo više impresionirao. Mladen Rožanić, industrijski menadžer koji je novac zaradio u Švicarskoj, veliki je obožavatelj prirodnih vina, uključujući bijele macerate.
Ovaj Opatijac je, nadalje, uvjereni steinerovac. Austrijanac Rudolf Steiner, rođen prije 158 godina u Donjem Kraljevcu u Međimurju, utemeljio je sustav biodinamičke poljoprivrede na kojem se danas temelji dobar dio svjetske scene prirodnih vina.
Rožanić je počeo proizvoditi i buteljirati vina u prošlom desetljeću, s tim da bijeli macerati nisu odmah dobro funkcionirali. Gospodin Rožanić danas kaže da je bio svjestan viška tanina i grubosti svojih ranih oranža, ali da je morao raditi isključivo s novim drvetom u malim u u velikim formatima, kako bi stvorio roj kvasaca specifičan za njegovu vinariju: “Da sam kupovao staro drvo, donio bih kvasce koji su već postojali u starim bačvama. Međutim, želio sam imati autentičnu kulturu, pa i pod cijenu viška tanina koje je novo drvo unosilo u bijela macerirana vina. Osim toga, meni se nije nigdje žurilo. Jedina stvar je svijetu, koja se ne može kupiti, jest vrijeme. A vino živi od protoka vremena. Vino ne smijete požurivati.”
Budući da je Rožanić beskompromisni perfekcionist koji obožava vino, logično je da podrum sagrađen ispod hotela spada među najfascinantnije pogone za proizvodnju vina koje smo ikada vidjeli u Hrvatskoj. Rožanićev se novi podrum, koji uglavnom još nije u funkciji, sastoji od čak pet katova. Na najvišoj je razini kušaonica, slijede etaže za prihvat i preradu grožđa, pa zona za proizvodnju pjenušaca, pa dvorane s raznovrsnim bačvama.
Veliki badnjevi od više tisuća litara još nisu stigli u Motovun: na njihovim su mjestima zasad nosači za bačve, koje je projektirao sam Rožanić. Goleme bačve ovog će ljeta doći iz Rožanićevih dosad iznajmljenih podruma u drugim dijelovima Istre.
Budući da Mladen Rožanić puni tek osamdesetak tisuća buteljki godišnje, petoetažni podrum vjerojatno je najvelikodušnije ulaganje u vinsku proizvodnju u Hrvatskoj, po boci vina. Važno je reći da jednu razinu podruma zauzima arhiva: u Rožanićevu se vinsku knjižnicu svake godine sprema po tristo do petsto butelja svake pojedine etikete.
Bilo bi jako dobro kada bi puno veće vinarije imale tako skrupulozan odnos prema svojim starim godištima, naprosto zato što ne postoji ni jedan drugi način, da provjerite potencijal svog terroira, karakter pojedinih berbi, te ispravnost određenih vinogradarskih i podrumarskih postupaka, nego da poslije petnaest ili dvadeset godina kušate kako se razvilo vino u koje ste svojedobno jako vjerovali (ili ste ga u startu podcijenili).
Mladen Rožanić u svoj je hotelsko vinski kompleks u Motovunu uložio oko 106 milijuna kuna. Europska Unija vraća mu 17 posto. Ostalo je privatni novac. Riječ je, definitivno, o jednoj od najvažnijih investicija u hrvatsko vinarstvo i turizam, unatrag dugo, dugo godina.
