Na buteljki bijelog Clementea iz 2016. godine ponosno su nalijepljene oznake za Decanterovu zlatnu medalju s 96 bodova, i za zlatnu medalju International Wine Challengea. Jedno je istarsko vino, dakle, u istoj godini dobilo dva ultimativna europska vinska trofeja.
Clemente, cuvee malvazije, chardonnaya i točno deset posto bijelog pinota. najuspješnije je vino sasvim neobične Vinarije Damjanić, smještene u obiteljskoj kući u selu Fuškulin, petnaestak minuta vožnje od Poreča. “Stavim li više pinota on preuzme vino,” kaže Ivan Damjanić.
Zašto su Damjanići neobični? Zato što je riječ o tvrdim profesionalcima, koji računaju što će svaka boca i svaka litra vina pridonijeti kompanijskom i obiteljskom budžetu, ali i o iskrenim zanesenjacima koji znaju da još nisu napravili svoje najbolje vino, i koji tiho fantaziraju o tome kako bi moglo izgledati njihovo najbolje vino.
Ivan Damjanić, energični čovjek u ranim četrdesetim godinama, dolazi iz stare porečke vinske obitelji. Njegov pradjed Juraj (Giorgio) Jurković još je 1928. godine na jednoj pariškoj izložbi osvojio zlato za crno vino iz Poreštine. Danas ta velika, uokvirena diploma krasi prometnu kušaonicu u Fuškulinu, gdje se tijekom našeg jednosatnog posjeta izredalo barem tridesetak gostiju, od kojih su mnogi otišli sa sanducima vina pod rukom.
Damjanići kod kuće prodaju oko dvadesetak posto proizvodnje, što je važno za cash flow tvrtke sa sedam zaposlenih i obitelji koju čine Željka i Ivan Damjanić, i njihovi sinovi. Mlađi ima šest mjeseci , a stariji dvije godine. Zbog djece je dvorište kuće u Fuškulinu, uz puno vinogradarske opreme, puno dječjih igračaka.
Malim sinovima usprkos, gospođa Željka profesionalno razgovara s gostima, kojima je šestomjesečni Karlo kojeg stalno nosi sa sobom, ionako presladak. Ivan Damjanić još se kao student kanio baviti vinom, ali poslije nekoliko godina nije baš bio siguran je li taj posao njegova prava vokacija. Nakon treće godine studija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, Damjanić se vratio doma. Prvo se zaposlio kao radnik za sve i svašta u Valamaru, gdje je radio njegov otac, i gdje je danas zaposlena njegova sestra. Zatim je godinu dana vozio kamion. Pa je upisao Stručni studij vinarstva u Poreču, gdje je diplomirao.
U međuvremenu je prodao motor i auto da bi kupio traktor. “Dobio sam u nasljedstvo par hektara obiteljskih vinograda. No, nisam ih imao čime obrađivati, niti sam posjedovao bilo kakvu opremu za proizvodnju vina. Pa sam, da bih mogao raditi, prodao motor i autor, i kupio prvi traktor. Prve sam godine, 2003. proizveo nešto vina litara vina, pa sam ga išao nuditi lokalnim restoranima.
Vlasnici su mi rekli da im je moje vino bolje od vina raznih poznatih proizvođača, a i nije bilo skupo. Do sredine osmog mjeseca bio sam prodao sve vino iz prethodne berbe. Za iduću sam godinu dobio još više narudžbi, oko 3500 litara. Tada sam se uvjerio da bi se, uz velika odricanja, od vina moglo živjeti. Istodobno sam obilazio lokalne banke, koje mi baš nisu htjele dati kredit, jer sam imao jako malu plaću. Nisam zadovoljavao uvjete. Bili smo toliko bez novca, da sam od Valamara otkupio neki prastari Renault 5 za točno tri tisuće kuna, kako bih mogao obilaziti restorane i hotele. Kasnije, kad je moj otac vidio da tom razvaljenom Pticom putujem u Zagreb, pomogao mi je oko kupnje pristojnijeg auta.”
Proizvodnja je polako rasla, a s njom i potrebe za infrastrukturom. Damjanić je od jednog rođaka kupio staru kamenu kuću u susjedstvu, gdje se danas nalazi pogon za proizvodnju vina. Za tu je investiciju podigao kredit od 100 tisuća eura.
“U ono vrijeme nismo bili spremni za tako velik kredit. Svega smo se odricali. Doslovno smo radili za ratu kredita. Neko vrijeme nisam mogao putovati na izložbe vina, jer ni za to nisam imao para. A financijsku smo konstrukciju postavili tako da sam izračunao koliko točno boca moramo prodati da bismo svakog mjeseca imali za ratu. Računica je bila jako nategnuta, što je uvjetovalo specifičan način prodaje vina. Nismo, naime, mogli davati velike rabate, čime smo odbili niz distributera, jer im se nije isplatilo držati naša vina. Kad smo 2015. isplatili kredit, osjetio sam nevjerojatno olakšanje,” sjeća se Ivan Damjanić.
Te 2015. Damjanićeva su vina već stekla respektabilnu reputaciju. To osobito vrijedi za bazičnu, svježu malvaziju, koja je jako mineralna premda dolazi s crvene zemlje, i za crni Clemente, kupažu merlota, caberneta, terana i borgonje. Godine 2015. napravljen je i prvi bijeli Clemente, koji je odmah postao najcjenjenije Damjanićevo vino.
U ponedjeljak između 12 i 13 sati, u kušaonici ispred obiteljske kuće u Fuškulinu, probali smo niz aktualnih Damjanićevih vina. Malvazija iz 2018. jedna je od najboljih svježih malvazija iz lanjske berbe, s puno voća, ali i cvjetne mineralnosti. Malvazija Akacija iz francuskih bačvi od akacije, ne miriše intenzivno po panceti kao brojne druge malvazije odgojene u toj vrsti drveta, nego je prepuna žutog zrelog voća, zaokruženog s tek ponešto dima.
Bijeli Clemente iz 2016. naprosto je senzacionalan: istodobno kremast i mineralan poput blanc de blancs šampanjca, velikog tijela, s puno žutog, jako zrelog voća i nešto citrusa. Borgonja iz 2017. koja je u prošlom broju Decantera dobila 93 boda, izvrsno je ljetno crno vino koje pršti crvenim voćem, koje ima vrlo glatku teksturu i naglašenu svježinu. Ovo veselo vino trebalo bi piti uz pizzu, malu plavu ribu i burgere.
Crni Clemente iz 2015. godine, koji je proveo 24 mjeseca u barriqueu, još je jako mlad ali svečano ozbiljan, dubok, čvrst, s kombinacijom herbalnih aroma i mirisa i okusa borovnica, kupina, crnog ribizla i višanja. Riječ je o jednom od onih istarskih crnih vina koja mogu trajati barem petnaestak godina.
Tasting kod Damjanića završili smo posve novom, slatkom malvazijom od prosušenih bobica, koja je fino izbalansirala 115 grama šećera i 15 posto alkohola. Ovo je vino, naravno, prepuno meda, oraha i suhog žutog voća, ali je naglašeno vibrantno i svježe . Lako je pretpostaviti da smo zapravo kušali još jednog svjetskog šampiona u nastajanju; slatka malvazija buteljirana je tek prije par mjeseci.
Poslije tastinga obišli smo podrum s barrique bačvama, uglavnom francuskim, ispod kuće gdje Damjanići žive, te proizvodni pogon u susjednoj kući, koji je vrlo bazičan i zahtijeva puno fizičkog rada. Ivan Damjanić sprema se prijaviti za program Vinske omotnice, što bi moglo omogućiti preseljenje proizvodnje vina u prikladniji, veći prostor, gdje će među ostalim biti mjesta i za veliko drvo.
Vinarija Damjanić danas proizvodi oko 80 tisuća litara vina. Zanimljivo je da se značajan dio i dalje prodaje u rinfuzi, jer im se to financijski isplati. A sam Ivan Damjanić, petnaestak godina nakon što je morao prodati motor da bi pokrenuo posao, uspio je kupiti novi motor.
