Joško Gravner izmislio je velik segment današnje globalne vinske scene. Joško Gravner iz sela Oslavje, na talijanskoj strani Brda, jedan je od prvih velikih vinara koji je počeo dugo macerirati bijele sorte i koristiti amfore. Gravner je de facto izmislio oranže (premda on ne voli izraz oranž; kaže da bi trebalo govoriti o jantarnim vinima).
Joško Gravner jedan je od glavnih ideologa prirodnih vina i neintervencionističkog pristupa u podrumu; prije dvije godine pohvalio nam se rekordno malom potrošnjom struje u podrumu. Gravner u vinogradu koristi samo bakar i sumpor. No, Gravner ne vjeruje da su prirodna vina sama po sebi dobra. “Ako je vino loše i defektno, ono je naprosto loše i to što je prirodno ne smije biti izgovor za činjenicu da je loše,” rekao nam je kad smo ga intervjuirali i njegovoj kući u Oslavju.
Većina današnjih prirodnih vinara iz Collia u određenom su smislu gravnerijanci, a Joško Gravner postao je toliko globalno slavan, da i američki lifestyle mediji poput Wine Spectatora redovito daju visoke ocjene njegovim vinima, Bolje rečeno, njegovoj rebuli, jer je Joško Gravner kao uvjereni pobornik autentičnih terroirskih vina, iz svojih vinograda iskrčio sve druge bijele sorte.
U četvrtak 13. veljače Joškova kćerka Matea Gravner u zagrebačkom je gastrobistrou Pod zidom predstavila vertikalu Gravnerovih rebula, od 2011. berbe koja je trenutno na tržištu, do 2003. Iako je tek veljača, možemo konstatirati kako je Večer Joška Gravnera Pod zidom jedan od najvažnijih zagrebačkih vinskih događaja 2020. godine.
Prvo smo probali berbe 2010. i 2011. Berba 2011. puno je zrelija i bogatija. Radi se o najkasnijoj Gravnerovoj berbi, budući da se zadnje grožđe pobralo 23.studenog. Berbu 2010. spasio je botritis. Ta je godina, naime, bila zloglasno kišna, no kako Gravner obožava botritis, vino je ispalo aromatski jako intenzivno i slojevito, s visokom kiselinom, ali i bitno manjim tijelom od berbe 2011.
Rebula iz 2009. lijepo je izbalansirana, bogata, posve glatka, s optimalnim kiselinama i još nešto godina ispred sebe. Rebula iz 2007. ima najviše tanina od svih vina koja smo probali, što međutim nije smetalo, jer su i svi drugi njeni elementi podjednako intenzivni i dobro usklađeni.
Naposljetku, berba 2003. sasvim je lagana, gotovo nježna za Gravnerove kriterije. Riječ je o njegovoj najranijoj berbi, obavljenoj sredinom rujna. Ta je godina bila ekstremno vruća, pa je čak i Gravner brao ranije. No, jednako je važno što je dio grožđa za tu berbu došao iz 85 godina starog vinograda kojeg je Gravner kasnije posjekao da bi zasadio nove loze. Vino iz 2003. eterično je, nježno, ali strahovito bogato tercijarnim aromama, s vrlo, vrlo dugim aftertasteom.
Večera koju je skuhao mladi chef Jurica Jantolek jako je precizno pratila sva vina. Posebno je zanimljivo da je Pod zidom bio pun do zadnje stolice, što ukazuje da interes za prirodna vina u Hrvatskoj srećom raste. Gravnerova genijalna vina kod nas distribuira zadarski Atrox Borisa Dešpoje.
