Nikola Božić razumije se u meso. Vlasnik Đurine hiže, restorana koji je osnovan još 2007. godine, razvio je snažan i precizan osjećaj za okus i teksturu odležanog mesa. U subotu smo, među desetak raznih rezova odležane govedine, izabrali new york strip, koji je dozrijevao pedesetak dana.
Steak je bio prepun intermuskularne masnoće, mekan da ga se jedva trebalo žvakati, s naglašenim okusom pečenja koji dolazi od visoke temperature kojoj je bio izložen. Ovako uzorno pečeni steak u Zagrebu nije posve lako pronaći.
Pljeskavica, koja se također radi od odležane govedine, bila je mrvicu prepečena pa je ostala suha, no imala je svejedeno lijepo rahlu teksturu i čisti, gotovo ekstraktni okus mesa, što je i normalno jer gospodin Božić pljeskavicu ne maskira začinima. U nju idu samo govedina, sol i papar.
Sporo pečena svinjska rebra glazirana domaćim BBQ umakom nisu trebala nož jer je meso bilo toliko podatno da se samo odvajalo pod vilicom. Umak je bio intenzivan, ali skladan i fino se složio sa svinjetinom.
Đurina hiža danas je gotovo nepogrešiva kombinacija znanja o mesu i znanja o roštilju i dimu: za Prvi maj Božić planira pred restoranom izložiti bateriju raznovrsnih svojih roštilja, što će biti vizualno atraktivno ali i praktično, jer se iduće subote očekuje velik broj gostiju. Uostalom, restoran je i ove subote radio s tri seatinga. Kad smo odlazili negdje iza četiri popodne, parking se upravo bio napunio novim gladnim gostima.
Osim mesa, u Đurinoj hiži najviše nam se svidjela krumpirova salata s pestom od medvjeđeg luka; radi se o jednom do najukusnijih sezonskih priloga koje smo probali ovog proljeća. Pesto se miješa s lokalnim, jaka aromatičnim, dubokim i zemljastim bučinim uljem. Kruh kojeg gospođa Božić peče svaki dan također je bio odličan.
Đurinoj hiži nedostaju tek detalji u posluživanju: uz steakove bi bilo zgodno servirati zdjelice s nekoliko kućnih umaka, kao i cvijet soli.
Žličnjake bi, pak, trebalo preliti rastopljenim maslacem ili bilo kojim kremastim umakom i posuti kosanim peršinom. Deserte nažalost nismo stigli provjeriti jer smo se prejeli. No, moramo priznati da nas je fasciniralo što su gosti za jednim od susjednih stolova poslije steakova još naručili štrukle.
Đurina hiža, s lijepom terasom koja gleda na šumu iznad Varaždinskih Toplica, pretvorila se u ozbiljnu instituciju hrvatskog ugostiteljstva. Božićev plan da što više hrane i pića u restoran dolazi iz lokalnih izvora zasad dobro funkcionira (lokalni su izvori zapravo sve između Zagreba i Čakovca). Vinska bi se karta uskoro trebala pojačati Bolfanom i Kopjarom, a među pivom se ističu bočice šampionske Varionice.
Od centra Zagreba do Đurine hiže treba otprilike 45 minuta do sat vremena ugodne vožnje kroz zelene zagorske krajolike. Što Đurinu hižu čini sjajnom destinacijom ne samo za izlete vikendom, nego i za jak kasni ručak poslije posla. Đurina hiža svakako je vrijedna odlaska iz grada.
