Slastičarnica Maksimir cijelu se vječnost nalazi na adresi Maksimriska 81. blizu prve tramvajske stanice iza Dinamova stadiona, u istom bloku u kojem i danas radi još starija apoteka, i odmah kraj ulaza u kojem je stanovao veliki Slavko Goldstein. Budući da smo odrasli u Rendićevoj ulici, nekih dvjesto metara zapadno, logično je da nas uz slastičarnu Maksimir vežu doslovno prva sjećanja na kupovne kolače.
U slastičarni Maksimir kušali smo prve zimske sladoelde, prve kremšnite, šamrolne i gigantske indijanere, kao i prvi kesten pire. Oko kesten pirea bili smo dosta suzdržani, jer su roditelji opravdano puno više voljeli neusporedivo bolji kesten pire u Orijentu, udaljenom jednu tramvajsku stanicu prema Kvaternikovu trgu. No, kad nismo imali skoro ništa novca osim par kovanica, i kesten pire u slastičarnici Maksimir donekle je funkcionirao.
Zapravo, u slastičarnici Maksimir sve je dobro funkcioniralo za one koji nisu imali novca, bilo da je riječ o klincima koji si žele zasladiti nedjelju poslije matineje u kinu Otokar Keršovani, ili o obiteljima koje su kupovale desetak velikih, jako slatkih kolača za nedjeljne ručkove, rođenadane ili blagdane, jer ni kilogram kolača u slastičarnici Maksimir nije mogao oštetiti ni najnapregnutiji kućni proračun.
Kad smo počeli odrastati, sladoledi u Maksimiru postali su nam nepodnošljivi jer su imali prejak okus praškastih umjetnih aroma, dok smo kesten pire utemeljeno osumnjičili i zbog nedostatka kestena i viška mljevenog graha.
Još par godina kasnije, u gimanziji kad smo već zarađivali, zauvijek smo prekrižili slastičarnicu Maksimir jer nam se činilo da su sve druge slastičarnice u gradu bile bar malo bolje, a neke poput Orijenta i Horaka neusporedivo bolje.
U nedjelju popodne prošli smo pokraj slastičarnice Maksimir. Razgledali smo vitrinu s kolačima da bismo vidjeli je li se što promijenilo. Na prvi pogled, nije se promijenilo gotovo ništa.
Tu su dvije vrste kremšnita, one prave i one s kombinacijom “čokoladnog” preljeva i neke smjese slične šlagu. Tu su velike šamšnite i šamrolne, visoke princes krafne pune snijega koji je vjerojatno ekstremno saladak (u Maksimiru je sve uvijek bilo ekstremno slatko).
Umjesto kolača sa svježim jagodama, kojih su pune sve tržice u Zagrebu, Maksimir i danas kao nekad prodaje kolače sa smrznutim šumskim voćem. Dojam stanovite inovacije ostavljaju torte ili kolači Ferrero i Kinderlada, s tim da moramo znati kako se ova domaća imitacija Nutelle, prestala proizvoditi još 1995. godine. Mora da danas koriste Linoladu.
Cijene su i dalje smiješne; kolači koštaju između 6 i 11 kuna, a kuglica sladoleda sedam kuna. Učinilo nam se jedino da nismo vidjeli velike protvane s bakalvama, koje su svojedobno bile jedan od najpopularnijih Maksimirovih kolača. No, možda smo bili nepažljivi.
Na terasi slastičarnice Maksimir u sunčano je nedjeljno popodne sjedilo točno dvoje ljudi, premda se Maskimirska ulica doimala prilično živahnom. Ispred hladnjaka sa sladoledima nije bilo nikoga. Budući da razmjerno često prolazimo kraj Maksimirske 81, nedjeljna pustoš nije iznimka; ne znamo kad smo ondje vidjeli više od troje ili četvero gostiju.
Slastičarna Maksimri gotovo da je ista kao prije pola stoljeća. Ona i dalje, kao i neke druge stare zagrebačke slastičarne poput Srebrnjaka na Kvatriću, pokušava obavljati svoju socijalnu funkciju, a istodobno ponešto zarađivati.
No, ukusi gostiju unatrag pedeset godina ipak su se značajno promijenili. Pa zato slastičarnica Maksirmir danas izgleda kao šareni atavizam s ne baš veselom budućnosti.
