Pregledavajući poharane police velikog Billina supermarketa na drugi dan ove godine, uočili smo žilavku s navojnim čepom, pristojnom crno-zelenom etiketom i smiješnom cijenom od nekih 26 kuna za buteljku. Kupili smo vino s ponešto entuzijazma jer žilavka, autohotna hercegovačka sorta koja se već dulje vrijeme masovno uzgaja u Makedoniji, može davati vrlo solidna vina. U sedamdesetim i osamdesetim godinama žilavka sa žutom etiketom mostarske tvrtke Hepok izvozila se u Zapadnu Njemačku, dok je u zagrebačkim restoranima postizala cijene slične najskupljim dalmatinskim bijelim vinima.
Žilavka je, u krajnjoj liniji, jedno od prvih vina bivše Jugoslavije iza Dingača i Postupa, koje se odlikovalo oznakom čuveno vino. Poslije rata nismo kušali puno žilavki. U sjećanju nam je ostalo vino s etiketom Stankela, koje je prije petnaestak godina dobivalo relativno dobre ocjene. Probali smo i nekoliko buteljki žilavke Andrija u raznim kvalitativnim razredima, koja je zgodno ujedinjavala puno tijelo i ugodnu svježinu (žilavka može postići visoke kiseline), ali nije ostavila nikakav posebni dojam.
Vinarija Čitluk najveća je hercegovačka vinska kuća, pa smo se stoga nadali barem korektnom vinu. Nažalost, žilavka iz 2015. koju smo kupili u Billi, pati od nerješivog problema – ona je toliko vodenasta da jedva podsjeća na vino. Očigledno je da su enolozi vinarije Čitluk željeli napraviti svježe, crispy, moderno vino za masovnu uporabu što je okej, ali su pritom izgubili bilo kakav sadržaj. Sve što se osjeti u njihovoj nižoj liniji lanjske žilavke je ponešto kiseline, ponešto pomalo neobičnih aroma i onaj grozan osjećaj razvodnjenosti, iza kojeg gubite bilo kakav interes za vino.
Ova čitlučka žilavka podsjeća, nažalost, na potpuno bezlična industrijska sjevernotalijanska vina napravljena uglavnom od trebbiana, koja se prodaju za pola eura po litri, pa se onda pune u Italiji ili tko zna gdje drugdje u Europi, pa dolaze u supermarkete gdje se prodaju za tri eura po buteljki. Ona su čista, prozirna i svježa, ali nemaju baš nikakav okus, strukturu ni teksturu. Žilavka kao plemenita lokalna sorta zaslužuje neuspredivo bolji tretman, a čitav niz hrvatskih vinarija, od Iločkih podruma nadalje, pokazuju da se za tridestak kuna na polici može proizvesti pristojno vino. Šteta je što se vrijedno grožđe poput žilavke na tržište pušta u tako neprepoznatljivoj formi.
