Graševina je jedna od najvažnijih hrvatskih vinskih sorti, po kojima bi Hrvatska morala biti poznata u svijetu. Zasađena na oko 8000 hektara, može proizvoditi izvrsna suha i fenomenalna predikatna vina. Ipak, graševina je danas ozbiljno ugrožena. Ugled joj je dramatično ugrožen, cijene joj padaju a imidž joj se sveo na vino za gemište.
Sjećate li se TV reklama i jumbo plakata na kojima Robert Prosinečki reklamira graševinu kao idealno vino za gemište? Iza te i niza sličnih kampanja nažalost stoji Kutjevo, najveći proizvođač graševine u Hrvatskoj. Nemamo ništa protiv gemišta niti želimo ulaziti u pitanja osobnog ukusa, ali Kutjevački podrumi očigledno ne znaju ispravno vrednovati dragocjenost kojom raspolažu.
Ako se graševina, i to ona iz Zlatne doline u samom srcu Slavonije, reklamira kao vino idealno za razrjeđivanje s vodom, zašto bi bilo tko za graševinu platio višu cijenu? Zašto bi itko uopće mislio da je graševina vrhunsko vino? Zašto bi se bilo tko u vinogradu i u podrumu trudio unapređivati uzgoj i vinifikaciju graševine ako je se predstavlja kao vino za vodu?
Konačno, zašto bi bilo tko u inozemstvu pokušao uvesti vino koje je dobro samo za gemišt? Kutjevački podrumi, vjerojatno iz financijskih razloga, uporno stvaraju imidž graševine koji obezvrjeđuje tu sortu, kutjevački terroir i Slavoniju i Podunavlja kao destinacije s velikim turističkim potencijalom. Na koncu, ruše i vrijednost vlastite kompanije.
Uništavajući imidž graševine, Kutjevo kao i brojni mali vinari koji ruše cijene, zapravo rade isto što i Nijemci početkom 70-tih, kad su na englesko i druga europska tržišta masovno izvozili nešto što se zvalo Liebenfraumilch. Bilo je to grozno, sladunjavo, ultrajeftino vino bez ikakvog karaktera, koje je teško kompromitiralo ugled njemačke vinske industrije. Liebenfraumilch je dramatično smanjio potražnju za njemačkim rizlinzima iako su oni među najboljim vinima na svijetu.
Njemačkoj industriji vrhunskih vina trebalo je 30 godina da se oporavi od toga i ponovno nametne rizlinge na svjetskim tržištima. Za hrvatsku vinsku industriju pitanje je želi li da se i graševina trajno kompromitira kao vino za miješanje s vodom i tako upropasti mogućnost njezina snažnijeg izvoza i postizanja bolje cijene u Hrvatskoj.
Što bi se dogodilo s istarskom malvazijom da se tamo našao netko toliko neodgovoran da je reklamira kao vino za vodu? Umjesto toga, stalno su joj dizali kvalitetu i imidž, pa je izgurala graševinu iz ponude hrvatskih restorana. Srećom, nekoliko velikih i privatnih proizvođača poput Krauthakera, Mihalja, Belja i Iločkih podruma vode graševinu u drugom smjeru, stalnim napretkom u kvaliteti, inovacijama i uvođenjem zaista vrhunskih i ambicioznih linija vina poput iločke Velike berbe.
Graševina mora postati sinonim za pouzdano, vrlo dobro svakodnevno vino kao i za izuzetno klasično vino u kojem se uživa u posebnim prilikama. Hrvatska vinska industrija je mora pretvoriti u jedan od svojih simbola koji će se prepoznavati u svijetu.
