Izletište Kozjak nalazi se u srcu Zagroja, na brijegu iznad outleta Roses. S auto ceste silazi se kod Svetog križa Začretja. U nedjelju oko dva popodne u Kozjaku je jelo najmanje šezdeset ljudi. Prevladavala su srednje velika obiteljska društva, a atmosferu je zagrijavao plamen u otvorenom kaminu, koji se uspješno borio protiv standardnih minus šest vani.
Kozjakov je meni tipično lokalni: puno domaćih sireva i narezaka, pa veliki komadi mesa poput teletine i patke, pa nešto lungića, pa još i kozlići, konjetina, pastrva i smuđ (smuđeve načelno u većini hrvatskih restorana valja izbjegavati, s obzirom na njihovo ne baš blisko porijeklo i dug staž u zamrzivaču). Vinsku kartu diže dobra selekcija buteljki Tomislava Bolfana, uvjerljivo najboljeg zagorskog vinara.
Ručak smo počeli lijepo posluženom pancetom, kobasicama, čvarcima, kozjim sirom, i sirom i vrhnjem. Sve te divote proizvodi vlasnik Kozjaka, koji u obližnjem selu uzgaja dvjestotinjak crnih svinja. Panceta je skoro senzacionalno podsjećala na jako dobar lardo, čvarci su bili izuzetno ukusni i hrskavi, a kobasica promjera kulenove seke sasvim fina. Suhi kozji sir imao je ugodno snažan, lako prepoznatljiv, pomalo orašast okus, dok su svježi sir i gusto vrhnje srećom posluženi bez luka. Glavna su jela, nažalost, bila nešo problematičnija. Kad u meniju piše medaljon od bifteka, misli se, uglavnom na torunedos. U Kozjaku pod medaljonima od bifteka podrazumijevaju šnite rezane kao carpaccio, tek ponešto deblje.
E sada, prilično je besmisleno biftek, dakle komad govedine koji ima relativno blag okus jer je nemasan, rezati tako da mu uništite i teksturu. Biftek se mora rezati debelo, kako bi se moglo uživati u teksturi i sočnosti mekanog, a opet razmjerno čvrstog mesa. Eksperimentom s biftecima rezanim na par milimetara svojedobno se bavio zagrebački Lido, no i ondje su rezultati bili jednako inferironi. Kada ispečete tanke kriške bifteka, ubijete sve njegove prednosti, a istaknete nedostatke kao što je manjak mesnog okusa u usporedbi s drugim rezovima steakova. Umak od zelenog papra u kojem su plivale ove fete bifteka/carpaccia, bio je, međutim, prilično ukusan.
Protvani prepuni pačetine i teletine, s mlincima i krumpirom, izgledali su rustikalno, bogato i zasitno kako valjda i trebaju kad je riječ o nedjeljnom ručku na selu. Osobno govoreći, više volimo nešto manje pečeno meso koje, recimo, nije postiglo boju omotača za cigare, ali nam je, naravno, jasno da uberwell-done pečenje pripada žanru gostionica koje okružuju Zagreb.
Zagorje je, nažalost, oduvijek predstavljalo restoransku pustinju, s tek nekoliko iznimaka (jednom pradavno pokušavao je to biti Bežanec, pa zatim Academia u Mariji Bistrici, a i Bolfan zna ugodno iznenaditi), tako da lokali poput Kozjaka, gdje se može i prespavati, bude ponešto nade u početak razvoja ozbiljnijeg kulinarstva i restoraterstva u neposrednom zagrebačkom susjedstvu. Od centra Zagreba do Kozjaka trebalo nam je, u nedjeljnim prometnim uvjetima, točno 39 minuta vožnje. Otišli smo nerazočarani, osobito pancetom i kobasicama, koji su zaista bili vrlo dobri.
.
KOZJAK
Kozjak Začretski 18a (iznad outleta Roses)
HRANA 3/5 POSLUGA 3/5 AMBIJENT 3/5
