Prijelijepo toplo subotnje popodne proveli smo u šetnji Zagrebom, pa smo prolazeći kraj Kaptol centra naišli i na širom otvorena vrata bivšeg Takenoka koji se, kako natpis na fasadi već govori, ubrzano pretvara u Barbieri’s. Frane Barbieri mjerio je širinu i visinu stola kraj ulaza, dok je Andrej Barbieri stajao usred kuhinje, između konvektomata i šest masivnih željeznih plamenika na kojima će se kuhati većina jela novog restorana. Neraspakirana kutija sa sous videom stajala je na sudoperu. “Jelovnik će se sastojati od tri ili četiri predjela, jedne ili dvije juhe, tri paste, četiri jela od mesa i četiri jela od ribe,” pričao nam je Andrej Barbieri, koji je upravo završio još jedan od niza intervjua s kandidatima za članove svog kuharskog tima. ”Znate kako je u ovom poslu. Sve se dogovorite, ali čovjek vas desetak dana prije otvaranja obavijesti da se ipak predomislio. Pa sada moramo naći još jednog kuhara,” kaže chef Barbieri , koji se doima prilično opušteno s obzirom na stres oko otvorenja.
“Dakle, otvorit ćemo u iduća dva tjedna, ali prvih pet ili šest dana vjerojatno ćemo raditi samo navečer, dok se ne uigramo. Bit će to neka vrst soft openinga.” Na naše pitanje o rangu cijena, Barbieri je rekao kako se nada da će dvoje ljudi, s buteljkom vina, uspjeti ručati ili večerati za 500 kuna. “Okej, s obzirom na nestabilne cijene ribe, riblja bi večera mogla koštati više. Ali, nadamo se da ćemo u većini slučajeva zaista uspjeti ostati unutar petsto kuna.”
Barbieri’s izgleda spreman za početak rada. Veći dio namještaja već je u restoranu, kuhinja je postavljena, kao i šank, nedostaje još nekoliko sitnih dekorativnih detalja koji su na putu prema restoranu. Već na prvi pogled stječe se dojam da se i Barbieri’s , baš kao Noel i Time, namjerava svrstati u žanr gastrotainmenta, koji nakon bistroa postaje najpopularniji format među ambicioznijim zagrebačkim ugostiteljima. Dizajn restorana koji potpisuje arhitektica Mirta Mujačić Đaković, cool je, vibrantan, pomalo egzotičan. “Ideja je stvoriti elegantno ali ne previše formalno mjesto”, kaže Frane Barbieri. Restoran već izgleda kao prirodno stanište stalne zagrebačke restoranske publike, pa i malo šire. Na ulazu dominira bar s prostorom za DJ pult možda i malu pozornicu, cijela atmosfera čini se stvorena za druženja i večeri s dosta buzza.
Otvaranje Barbieri’sa bit će dobar test za stvarnu kupovnu moć zagrebačke restoranske publike. Naime, u ovom trenutku, u centru grada već rade četiri ne baš jeftina restorana koji su stalno ili uglavnom puni – Carpaccio, Vinodol, Noel i Time. Dodamo li im Dubravkin put i Takenoko koji su također prilično uspješni, čini se da je središte Zagreba gotovo zasićeno restoranima srednjeg dovišeg ranga cijena. Uspije li i Barbieri’s bez osobite štete za promet njegovih konkurenata, bit će to dosta jak argument u korist teze da Zagrepčani, prvi put poslije 2008. ili 2009.godine, ponovo mogu trošiti nešto više novca u restoranima.
