Kako im samo ime kaže, pokladnice (krafne) ikonografski su dio karnevala u Hrvatskoj. Zagreb je pun reklama za krafne, pri čemu briljira onaj Vincekov oglas od prošle godine, a mediji općeg usmjerenja testiraju desetke i desetke krafni svih mogućih proizvođača , u uzaludnom pokušaju da pronađu najbolju. Koliko smo vidjeli, prosjek ocjena kreće se između dvojke i trojke.
U Zagrebu naprosto nema onih divnih , mekanih, pjenastih krafni s naglašenim obručem, punjenih vrhunskim pekmezom, ne premasnih i nepreslatkih: ovdje smo opisali standard kvalitete krafni u Beču. Kod nas taj standard katkad postiže Orijent, i možda još pokoja ozbiljnija slastičarnica, ali njima krafne nisu u fokusu interesa (jer su krafne primarno proizvod pekarske industrije). A pekarska je industrija u Hrvatskoj jako uspješna, ali kvalitativno toliko loša, da sve više restorana mijesi i peče vlastite kruhove.
Vincek
Instantne i često prejeftine procedure hrvatske pekarske industrije-zbog kojih je u Zagrebu nemoguće kupiti zaista vrhunski kruh (osim u maloj Korici u Preradovićevoj) prirodno su se prenijele i na krafne, koje su često zgužvane, skoro uvijek premasne, žilave već par sati poslije kupnje, i uglavnom bezukusne, ne računajući visak šećera. Držimo li se dugogodišnjih navika, i za ovaj ćemo fašnik, nažalost, jesti uglavnom loše krafne.
