Split je najljepši grad u Hrvatskoj. Naravno, taj status službeno nosi Dubrovnik, ali Dubrovnik je više scenografija nego stvarni grad. Split je pravi, vibarntni, energični grad prepun ljudi, koji dobro izgledaju i koji žele jesti i piti vani i u veljači, najmrtvijem dijelu turističke sezone. Zato je logično da dobar broj lokala radi i u kasnu zimu, i da nisu prazni. Iz onih koji ne rade, čuju se bušilice i udarci čekića, jer se ubrzano pripremaju za prvi veliki val proljetnih turista. Do prije četiri ili pet godina Split nije imao nikakvo gastronomsko značenje u hrvatskoj restoranskoj industriji. Postojali su jedino Kadena i Noštromo, koji usprkos sjajnoj ribi sve manje podsjeća na ozbiljan restoran, a sve više na neki neobavezni, neprofesionalni lokal s previsokim cijenama.
Onda su se prije nekoliko godina počeli otvarati Nostress, Bokerija, Mazzgoon, Fabrique, Olive Tree, kao i fine dining restoran u hotelu Park. Uskoro se očekuje početak rada restorana O’Zlata, lani otvorenog u prelijepom dvorištu u Dioklecijanovoj palači, čiju kuhinju je preuzeo donedavni Kadenin chef Braco Sanjin.
Jedne euforično sunčane nedjelje u veljači, obišli smo neke od restorana koji sada rade, čisto da bismo pogledali ponudu i upili atmosferu. Već oko podneva u atraktivno uređenom Olive Tree na samoj Rivi, nije bilo ni jedne slobodne stolice. Taj novi bari i restoran otvoren prošlog ljeta, obilježen je maslinom koja raste usred lokala, i fizičkim sukobom oko prostora na Rivi. Sam jelovnik u je bazični bistrološki: pokoji rižoto, tjestenine, bruschetta, tartar od tune, salate, hladne plate, klasična mesna jela uz tek dva ili tri orginalnija recepta, pa nam nije jasno zašto se pozivaju na slow food. U svakom slučaju, uz tako bogomdanu lokaciju, Olive Tree naprosto mora biti pun.
Fabrique
Balkan food brunch u Fabriqueu
Stotinjak metara dalje u Palači Dešković, lani je otvoren veliki pub i barbecue Fabrique, opet sjajno uređen, u kombinaciji tvorničkog i steampunk stila. Fabrique nudi više od pedesetak vrsta domaćih i stranih piva, s naglaskom na craftove. Kušali smo lokalni craft Barba. Svijetla APA verzija prilično je dobra, dok je crveno pivo posve neusklađeno, s dominantnim okusom gorkog karamela i nešto neugodne kiseline. Dok smo pili Barbu, promatrali smo mlađe Splićane kako se vrzmaju oko stola za brunch. All you can eat brunch te je nedjelje koštao 70 ili 80 kuna, a ponuda uopće nije izgledala loše. Fabrique je navodno ipak najpoznatiji po burgerima koje nismo mogli probati, jer smo odlučili ručati u zaista vrlo solidnom Mazzgoonu.
Poslije Mazzgoona odšetali smo do velike Bokerije koja na dvije etaže vjerojatno prima oko 200 ljudi. Budući da je već bilo kasno popodne, Bokerija je zajpila prazna. Sjeli smo za šank, i s neobično dobre i duge vinske liste naručili dvije čaše Toljeva Frenchiea, pa smo prisluškivali konobare koji su raspravljali o rezervacijama za večeru. Osoblje Bokerije iznimno je ljubazno i profesionalno, ponuda piva dramatično zaostaje za ponudom vina, dok je jelovnik žestoko preskup za kičasta jela poput burgera s majonezom od tartufa (kojihttps://www.facebook.com/bokeriasplit/?hc_ref=SEARCH košta, ako se dobro sjećamo, 115 ili 120 kuna). No, u Bokeriji, koja je proradila prije tri godine, valjda smatraju da turisti a osobito “ultraši”, kako ih zovu u Splitu, ne pitaju za cijenu i da se i samim Splićanima zbog goleme navale stanaca i velike količne novca koji ostaje u gradu, lagano mijenja kriterij skupoće.
Mazzgoon
Kao i sva druga mjesta koja smo posjetili, Bokerija je atraktivno, precizno i detaljno uređena; interijeri splitskih bistroa doimaju se mnogo atraktivnijima od zagrebačkih. Osim toga, koncepti splitskih bistroa perfektno su promišljeni. Oni. čini se, nemaju toliko veze s gastronomskim ambicijama, koliko s konačnim financijskim rezultatom. No, u tom visokokomercijalnom žanru, funkcioniraju sasvim dobro.
O’Zlata
Kad smo se vraćali prema Parku, naletjeli smo na jednu starinsku konobu, koja se na crnoj ploči ispred ulaza reklamirala arambašićima i pašticadom, i gdje su se već skupljali gosti za večeru . Od gužve na Bačvicama, preko gužve na večeri u Parku, preko gužve na Rivi, preko solidno popunjenog Mazzgoona, pa do konobe s arambašićima, Split nam se ove veljače učinio najživljim u zadnjih nekoliko godina, otkako ga redovito posjećujemo izvan sezone.
