Prije nekoliko dana, na polici Bille u Heinzelovoj, ugledali smo niz buteljki Tge za Jug, u zelenoj, prozirnoj boci. Vino nije bilo crno, što nas je zbunilo, jer smo osamdesetih godina odrastali uz crnu Tgu za jug. Tada još nismo znali baš ništa o vinu. Zatim smo Tgu za jug spremili u tinejdžerska i studentska sjećanja, da bismo posljednjih godina na raznim blogovima, pa i u novinama, čitali kako je Tga za jug zapravo sjajno i neopravdano podcijenjeno vino.
Pa smo prije godinu ili dvije kupili buteljku ili dvije: crna Tga za jug, napravljena od vranca, slatkasti je trash, koji nema nikakve veze s vinom. Ne želimo podcjenjivati tuđe ukuse, ali svi oni brojni hrvatski, internetski obožavatelji Tge za jug u vinu očito traže Coca Colu s nešto alkohola, a ne piće koje se zove vino.
Kad smo, dakle, ugledali bijelu Tgu za jug, bili smo ponešto zbunjeni. Okej, u redu je širiti brend koji se odlično prodaje, ali baš s rizlingom, najplemenitijom bijelom sortom na cijelom svijetu? Rezultat je nažalos, jednako katastrofalan, kao i kada je riječ o crnoj Tgi. Prvo, bijela Tga za jug, nema gotovo nikakav miris, a najmanje miriše po rizlingu, izrazito aromatičnoj sorti, čije je čak i mediokritetske primjere lako prepoznati na slijepom kušanju.
Drugo, bijela Tga za jug nema okus ni po čemu, osim po kombinaciji šećera i industrijske limunske kiseline. U njoj je, zaista, prilično teško detektirati značajke bilo koje vrste vinskog grožđa, neovisno o tome je li riječ o primarnim, voćnim, ili sekundarnim, fermentacijskim aromama i okusima. Tek čista, zelenkasto zlatna boje Tge za jug podsjeća na pravo vino.
Kult plave kamenice ne zalaže se za zaštitu domaćeg tržišta. Naprotiv, jako se veselimo kad na policama samoposluživanja naiđemo na dobro uvozno vino po niskoj cijeni; Billa je donedavno držala jako fini L’Oustalet ronske obitelji Perrin, a akcijske prodaje raznih etiketa gigantskog čileanskog brenda Casillero del Diablo uvijek nam značajno povećaju račun u supermarketu.
Međutim, Tga za jug potpuno je nekonkurentna i inferiorna hrvatskim vinima sličnog cjenovnog ranga. Njena je jedina stvarna kvaliteta što je tehnički precizno napravljena. Kao, uostalom, i sva tikveška vina: u tu je vinariju unatrag desetak godina uloženo jako puno novca, a najbolje njene butelje, poput Bele vode, dobile su izvrsne ocjene u Wine Advocateu. Tga za jug, nažalost, beskarakterni je industrijski proizvod, namijenjen ljudima koji ne vole vino, koji ne razumiju vino, i koji ništa ne žele naučiti o vinu.
Gastropreporuka: Ovo vino zaista ne možemo preporučiti