Restorani ne žive predugo. Ili barem ne ostaju predugo u vrhunskoj formi. Pariški Maxim jest otvoren prije više od sto godina, ali je danas samo turističko okupljalište bez ikakva gastronomskog značaja. Najstariji londonski restorani poput dvostoljetnog Rulesa, također već dugo nisu kulinarski relevantni (premda se u Rulesu može pojesti dobar komad divljači). Stoga je prilično neobično kad restoran koji se i danas nalazi među najboljima u domaćoj i izvrsnima u globalnoj konkurenciji, proslavi pedeseti rođendan.
Londonski Le Gavroche, u vlasništvu francuske obitelji Roux, u ožujku je obilježio pedesetogodišnjicu. Le Gavroche ima dvije Michelinove zvjezdice (imao je tri između 1983. i 1993.) i većinsku potporu britanskih gastro kritičara, a njegov je sadašnji glavni chef Michel Roux velika engleska kulinarska zvijezda.
Le Gavroche, smješten na zaista prestižnoj lokaciji u Mayfairu, odgojio je brojne ugledne britnske chefove, pa su na slavljeničku večeru došli Marcus Wearing, Rowley Leigh, Sat Bains, Monica Galetti, kao i niz suradnika obitelji Roux. U Gavrocheu smo, nažalost, jeli samo jednom, prije nekih devet godina, baš uoči početka Velike krize. Hrana je bila nevjerojatno lijepa, dubokih i elegantnih okusa, i tehnički aposlutno savršena. Osobito nas je fasciniralo što je sam Michel Roux stajao na kuhinjskim vratima i osobno provjeravao svaki tanjur, prije no što su ga konobari odnijeli gostima. Tada nam se uživo razbio mit da kuharske superzvijezde zapravo ne rade u kuhinji. Neki od najvažnijih chefova današnjice poput Rouxa ili Gagnairea, itekako rade.
Stol blizu našeg bilo je zauzelo je veliko društvo mladih menadžera iz neke brokerske kuće, koje se razbacivalo Petrusima ili sličnim vinima, kao što se to i radilo u jačim financijskim krugovima prije izbijanja krize. Le Gavrcohe je, za razliku od niza drugih londonskih luskuznih lokala uspješno preživio krizu, te zadržao zvjezdice, publiku i renome jednog od vodećih engleskih restorana moderne francuske kuhinje.
