Jutros smo na uglu Zvonimirove i Heinzelove ugledali crni pano s dnevnom ponudom restorana Burin, koji se nalazi blizu križanja te dvije ulice. Cijene su nas, blago recčno, prilično začudile: punjena pljeskavica 30 kuna, neko jelo s mahunama 28 kuna, pohana piletina s prilogom 30 kuna. Ni jedno jelo s Burinova panoa ne košta više od 30 kuna, što je deset kuna niže od prosječne cijene u obližnjem, superuspješnom Budweiseru, i što vjerojatno označuje zagrebački rekord u niskim cijenama, kad je riječ o formalnim restoranima.
Burin naime nije nikakav kiosk ili baraka, nego solidno uređeni prostor, gdje su se svojedobno jeli neki od boljih steakova u gradu. Burinova strategija cijena nešto viših nego u studentskim kantinama, postavlja dva pitanja. Prvo, hoće li se takva logika cijena restoranu vratiti kao smrtonosni bumerang.
Podsjetimo, Toskana u Subićevoj lani je krenula s podjednako jeftinim jelovnicima, pa je bankrotirala za nekoliko mjeseci (danas se ondje nalazi zabavni El Toro). Drugo, do koje se granice uopće mogu rušiti cijene, a da se održe minimalni kvalitativni standardi, plate zaposlenici, režije i najam? Nismo probali ništa s Burinova panoa, ali nismo sigurni da je s 30 kuna po jelu moguće posluživati bar donekle kvalitetnu hranu, isplaćivati plaće, te plaćati struju, plin, vodu i prostor.
