Dva Goluba na Kvaternikovu trgu spadaju među najstarije zagrebačke gostionice koje se nisu mijenjale. Prije više od 40 godina ondje smo prvi put jeli, na obiteljskom ručku u povodu proslave Prve pričesti. Prije pet ili šest godina ondje smo zadnji put jeli, opet na obiteljskom ručku. Hrana je bila toliko nejestiva da smo Dva goluba zauvijek arhivirali u sjećanja iz djetinjstva. Osim baš jako lošeg kuhanja, razočarao nas je i tadašnji izgled terase. Dva goluba su, naime, uvijek imala jedan od najugodnijih vrtova u tom dijelu Zagreba. S obzirom na interijer restorana koji izgleda kao iz ranih socijalističkih, predsamoupravljačkih vremena, vrt se uvijek nametao kao prirodni izbor za ručak,Međutim, netko je svojedobno bio odlučio presjeći tu ugodnu bašču ružnim šankom, pa su tako Dva goluba ostala bez svog najvrednijeg resursa (slična se budalaština s terasom nedavno dogodila i Kaptloskoj kleti, čiji su vlasnici eutanazirali svoj svojedobno lijepi i prostrani vrt).
Terasa u dvorištu predzadnje kuće u Makismirskoj ulici danas je, srećom, ponovo velika, cjelovita, i okružena ne odveć loše izabranim, vrlo tipičnim zagrebačkim vizurama. Jučer smo ondje svratili na ručak iz mješavine nostalgije i avanturizma. Pretpostavljali smo da ćemo loše jesti, ali nam se naprosto sjedilo u vrtu u kojem smo, eto, prvi put sjedili prije više od četiri desetljeća.
A sada iznenađenje. Uopće nismo loše jeli. Jest da je jelovnik Dva goluba zaostao u sedamdesetim godinama, s previše nepotrebnih jela. Jest da se i mlađi i stariji konobari ponašaju kao u srpskim komedijama iz osamdesetih. Oni nisu nepristojni ni neprijateljski, ali takva vrsta posluge nekako ne pripada modernom ugostiteljstvu. Jest da je izbor vina krajnje oskudan (mogli smo birati imeđu Krauthakera i Degrassija; Krauthkaerova je graševina iz 2015. fino pristajala vjetrovitom travanjskom danu). Jest da restoran velikim dijelom živi od dnevnih gotovih jela koja asociraju na tvorničke kantine (mahune sa suhim mesom, razni paprikaši). Ali, veći dio onog što smo jeli bilo je neočekivano dobro.
Makedonska mlada janjetina fenomenalno je mirisala, kožica je hrskala poput čipsa, a meso je bilo bogato, meko i prepuno okusa. Pečena teletina pokazala se ponešto inferiornom i u teksturi i u okusima, ali se mogla jesti. Famozni “pekarski” krumpir, zaostatak prastarog zagrebačkog ugostiteljstva, bio je uobičajeno loš, kao i u svim sličnim restoranima, no zelene su salate iznenadile svježinom, premda je prilično neugodno što ih začinjuju bijelim alkoholnim octom, tekućinom koja možemo koristiti ili za kisele krastavce, ili za pranje prozora (ova je druga opcija puno preporučljivija). Dodatni je problem što “balsamico” koji koriste spada u istu kvalitativnu kategoriju. Međutim, sir iz mišine bio je upravo senzacionalan, dostojan ozbiljne etničke gastronomije, dok se mekano hrskavi, umjereno masni kruh sjajno slagao s tim prvorazrednim sirom.
Dva goluba mogu funkcionirati kao kombinacija ugodnog vrta i pojedinih, dobro pečenih komada mesa, plus taj opako opori i slani sir. Razmišljamo o tome da ovih dana, pred kišu (terasa je natkrivena) ponovo svratimo u Dva goluba, na puno sira iz mišine, nešto kruha i pokoju buteljlku dobro ohlađene graševine. Naručujete li konkretno meso, Dva goluba nisu jeftin restoran. Janjetinu, teletinu , salate i Krauthakera platili smo oko 500 kuna.
DVA GOLUBA
Maksimirska 4, Zagreb
HRANA -3/5 (zbog sira i janjetine) AMBIJENT +3/5(terasa) POSLUGA -3/5
sve kreditne kartice
