Čak i kad što vas proglase najboljim chefom na svijetu, televizija će se smatrati korakom dalje u karijeri . Michelinove zvjezdice i liste poput World’s 50 Best Restaurants su profesionalne institucije, ali otkad je Gordon Ramsay krediblitet na londonskoj restoranskoj sceni odlučio uložiti u razvoj televizijskog imperija (dvojbeno je na kraju koliko mu je to uspjelo) i napraviti moćni masovni brend od svog imena (to mu je nesumnjivo uspjelo), čini se samorazumljivim da chefovi prihvaćaju promociju i status koji nose televizijski formati visokog profila poput Masterchefa, Iron Chefa, Chopped i sličnih. Ipak, kao što nisu svi ozbiljni chefovi spremni podređivati svoj posao Michelinovim kriterijima, tako nisu svi ni uvjereni da su udarni termini na televiziji nužan put do uspjeha njihovih restorana. Jedna od njih je Ana Roš, sjajna slovenska chefica kojoj je titula najbolje na svijetu na San Pellegrinovoj listi ove godine donijela odavno zaslužen globalni publicitet. Talijanski portali nedavno su objavili tračeve da su producenti talijanskog Masterchefa zvali Anu Roš da bude sutkinja u idućoj sezoni emisije, i da je ona to odbila. Službene potvrde nije bilo ni s jedne strane, Talijani su se dosta čudili, jer zašto genijalna kuharica iz zabačenog restorana u Kobaridu, ne bi prihvatila poklonjeni zvjezdani status na moćnom talijanskom tržištu? U velikom intervjuu s Anom Roš koji je prošlog tjedna objavio talijanski list La Stampa, novinar Beniamino Pagliaro pitao je o tom slučaju.
Govorili ste o Hollywoodu, entertainmentu i emocijama. Chefovi su danas važni protagonisti i na televiziji, što mislite o tome?
“Upravo sam odbila angažman u jednoj velikoj kuharskoj emisiji”.
Možemo pretpostaviti kojoj, novom Masterchefu Italia?
“Možete pretpostaviti, ali ne mogu potvrditi. Želim ostati ovdje: ako imam dvije slobodne minute provodim ih s djecom i moram jako puno putovati. Nisam si to mogla dopustiti, sve što radimo prema vani opravdano je samo ako je u službi kvalitete restorana. Star chef ne može dugo trajati ako se previše komercijalizira, to šteti poslu: mnogi mladi kuhari ne shvaćaju da ovo nije baš romantičan posao, sastoji se od sati i sati rada, umora, trenutaka bez kreativnosti a za žene i od velikog konflikta između kuhinje i obitelji”.
Sličan diplomatski ali odlučan odgovor nedavno je u intervjuu za Fine Dining Lovers dao i slovenski chef Janez Bratovž. “Zvali su nas u vjerojatno svaku emisiju o hrani koju možete zamisliti, od Masterchefa nadalje. Ali to nije za mene.” Komentirajući seriju Chef’s Table rekao je da je riječ o posebnoj razini televizijske produkcije, ali zapravo stiliziranom, nerealnom prikazu svakodnevnice chefova. “Mi nemamo vremena hodati po šumama i skupljati plodove”, komentirao je Bratovž, “Moramo biti u kuhinji”.
Chef londonskog Gavrochea Michel Roux Jr, autentična zvijezda iz slavnog francuskog kuharskog klana, u svojedobnom intervjuu Radio Timesu napravio je jasnu razliku između slavnih i celebrity chefova. “Ja nisam celebrity chef. Celebrity chef provodi više vremena na televiziji nego u kuhinji. Moj televizijski posao može biti samo nusproizvod moga posla u restoranu, restoran mu se nikad ne smije podrediti”. Roux je govorio kao insajder i suučesnik s obje strane, kao chef jednog od najprestižnijih londonskih restorana i kao bivši sudionik Masterchefa i voditelj emisije The Professionals, kao zvijezda BBC-ja gdje je dao otkaz jer nije htio reklamirati Bartlett krumpire, i kao zvijezda televizije Channel 4 gdje je imao seriju Kitchen Imposssible. Roux je posebno kritizirao formate poput Masterchefa i The Great British Bake Off, u kojima sudionici u kuhanju moraju pobijediti jedni druge. “Poraziti ljude nije najbolji pristup životu. To je naprosto pogrešno”. No još je oštrije kritizirao produkcije koje “glorificiraju chefove i dižu ih na pijedestal. To me brine, jer mlade ljude privlači u ovu industriju iz krivih razloga.” Početkom godine, na promociji PBS-ove dokumentarne serije “Chefs Flight” iz ciklusa “American Masters”, najgledanija kuharska TV natjecanja neočekivano su napale kuharske legende Alice Waters i Jacques Pepin. “Te emisije potpuno promašuju poantu kuhanja”, rekao je Pepin, “Kuhanje je jedinstvo, druženje, ljubav i dijeljenje. Kuhanje se ne uči kroz sukobljavanja na kakvima se temelje ti formati, niti se tako uči o hrani”. Alice Waters, pak, smatra da televizijska kuharska natjecanja samo šire vrijednosti fast fooda. “Kuhanje može biti vrlo meditativno, bez obzira na stres u profesionalnim kuhinjama, ono nikad nije vrsta natjecanja koju prikazuju te emisije. Kuhanje je zadovoljstvo rada s pravom hranom i učenja o sebi. Kuhanje osnažuje. Pretvarati to u ovakva natjecanja znači poricati esenciju kuhanja”.
Gordon Ramsay, s kojim je počela nova zlatna era kuhanja na televiziji, upravo zatvara krug. Dok množi televizijske formate i u Las Vegasu otvara tematski restoran koji eksploatira popularnost njegov serije Hells Kitchen, Ramsayevi nekad cijenjeni restorani dobivaju sve lošije ocjene. Hiperpomocija hrane i kuhanja na televiziji odigrala je neizmjerno važnu, ako hoćemo i prosvjetiteljsku ulogu u javnosti, i mnogim je chefovima donijela status koji im je osim slave i zarade, omogućio vrlo važne projekte usmjerene na ravnopravnost, ekologiju i općenito bolje politike hrane. Ali bez ideala vrhunskog profesionalnog kuhanja koje traži posvećenost, rad i vrijeme, cijeli bi novonastajući sustav postao besmislen. Svi chefovi koji to razumiju, koliko god bili slavni i medijski eksponirani, povlače čvrstu granicu u prioritetima.
