Oza Clarkea upoznali smo krajem prošlog desetljeća, u jednom hotelu pokraj zagrebačkog aerodroma gdje se održavao ručak u njegovu čast. Prije ručka, Clarkea smo zamolili za intervju, koji se otegao na nekoliko boca pjenušca, što je odgodilo objed. Clarke je u ono vrijeme bio pomalo skeptičan prema stvarnom potencijalu hrvatskih vina.
Oz Clarke jedan je od najpopularnijih britanskih i svjetskih vinskih publicista. Još prije dvadesetak godina među prvima je objavljivao vinske vodiče u digitalnom formatu, njegov Wine Atlas dragocjena je i edukativna monografija, koja je od 1995. do danas doživjela više izdanja, dok se Clarkeov vinski vodič prodaje u milijunima kopija. Clarke vrlo dobro poznaje hrvatska vina (ali i hrvatsku povijest i politku; po struci je povjesničar) te relativno često posjećuje našu zemlju, tako da su organizatori Vinistre izvrsno pogodili kad su pozvali ovog gotovo tipski temperamentnog Irca da bude posebni gost na ovogodišnjoj najvažnijoj hrvatskoj vinskoj manifestaciji.
S Clarkeom smo razgovarali prvog dana Vinistre, na čijem je otvaranju držao inspiratvini govor u istarskim vinima.
Kako danas, skoro deset godina od našeg prvog intervjua, gledate na opću razinu kvalitete hrvatskih vina? Što se sve promijenilo?
Zapravo, mislim da je bila 2009. kad smo prvi put razgovarali…okej, to sad jest osam godina. Sjećam se da smo osim pjenušca pili i Bermet, koji mi se jako svidio. Dakle, tada sam proveo nekoliko dana u Zagrebu, gdje sam kušao vrlo mnogo hrvatskih vina.
Recimo da sam vidio nekoliko zraka svjetla, nekolio zaista uzbudljivih vina u mračnoj močvari staromodnih, umornih vina bez ikakve osobnosti. Zrake svjetla vidio sam, primjerice, u teranu, u graševini, u malvaziji, kao i u prekrasnom grožđu poput babića i pošipa. I odmah sam pomislio da je Hrvatska zaista fascinantna vinska zemlja, o kojoj moram puno učiti. Vidite, ja svake godine pokušavam dobro upoznati jednu za mene novu vinsku zemlju ili regiju. I te godine, poslije tog opsežnog tastinga u Zagrebu, odlučio sam da se moram početi ozbiljno baviti Hrvatskom. Osam godina kasnije, promijenilo se puno toga, i to nabolje. Ova dva dana u Istri kušao sam vrlo mnogo vina, i nisam još uspio pronaći neko loše. Sva su barem dobra. Prije osam godina odbacio bih barem svako drugo hrvatsko vino koje sam kušao.
Opća je kvaliteta, znači, značajno porasla?
Opće je kvaliteta porasla eksponencijalno! Doduše, imali ste dvije vrlo dobre berbe zaredom, 2015. i 2016. a i 2013. je bila vrlo dobra, kao i 2011. Posebno je važno što nisu samo stariji vinari entuzijastično reagirali na promjene u standardima kvalitete i počeli proizvoditi znatno modernija vina, nego se, dapače, pojavila cijela jedna nova generacija vinara u tridesetim godinama, koji vrlo dobro znaju što se događa u Italiji, Španjolskoj Francuskoj, ali i na Novom Zelandu i u Kaliforniji. I taj novi naraštaj hrvatskih vinara odlučio se pridružiti globalnom svijetu vina. To je ona esencijalna promjena u hrvatskoj vinskoj industriji. Prije desetak godina, gotovo nitko u hrvatskoj vinskoj industriji nije se bio spreman pridružiti tom svijetu. A danas vidim desetke ambicioznih mladih ljudi koji točno znaju što trebaju raditi. To je sjajno. Oni su kadri stalno podizati kvalitetu i u vinogradima i u podrumu, a da pritom ne izgube lokalni identitet. Čini mi se da je Istra uvjerljivi lider u tom pokretu novih hrvatskih vinara.
Hrvatska, i osim Istre ima niz različitih terroira s jakim identitetom.
Aposlutno.Teoretski govoreći, najfascinantnija hrvatska vinska regija mogla bi postati Dalmacija. Pa tamo svaki mjesec netko pronađe neku nepoznatu, zaboravljenu sortu. Dalmacija je svjetski vrijedan trezor nepoznatih vinskih sorti grožđa, baš kao pojedini dijelovi Italije. U Dalmaciji već sada imamo barem više od trideset identificiranih autohotnih sorti.
Mislite li da su dalmatinska vina još uvijek pomalo staromodna?
Bojim se da većina dalmatinskih vina, nažalost, zaista jesu staromodna. U slučaju malog plavca, Dalmaciji je potrebna nova, kreativna filozofija vinarstva i vinogradarstva, kako bi se nadvladale njegove prirodne mane poput brzog gubitka kiseline i neujednačene zrelosti. U Dalmaciji je zaista jako teško raditi u vinogradima: neki od dalmatinskih vinograda nalaze se na najljepšim padinama na svijetu koje je, međutim, gotovo nemoguće obrađivati. Mnoge tako lijepe obalne regije nemaju vinograde. Dalmacija ih srećom ima, ali sad mora pronaći način kako da ih koristi za proizvodnju zaista vrhunskih vina. To se, čini mi se, još nije dogodilo, barem ne u dovoljnoj mjeri.
Mislite li ipak da bi Dalmacija mogla postati iduća velika stvar u svijetu vina?
Nažalost, nisam siguran u to. Mislim da je vinska Dalmacija suočena sa zaista ozbiljnim izazovima i kad je riječ o vinarstvu i vinogradarstvu, i da je te izazove teško svladati. Nadalje, čini mi se da je Dalmacija suočena i s ozbiljnim socio-političkim problemima, osobito u usporedbi s Istrom. Ja sam stranac, i moja opažanja možda nisu točna. No, gledajući demografski i sociološki, rekao bih da mi se Dalmacija doima heterogenom, pomalo difuznom, a pogotovo kad je riječ o strukturi vinogradarske proizvodnje. No, činjenica je da Dalmacija ima golemi potencijal. Mi moramo otkriti koliko je babić zaista dobar, koliko je pošip zaista dobar, koliko je tribidrag zaista dobar. Modernizacija vinarstva i vinogradarstva u Dalmaciji zahtijeva uistinu još jako, jako puno rada.
Što je sve potrebno učiniti da bi hrvatska vina u ozbiljnijim količinama došla na svjetsko tržište?
Dakle, prvo valja reći da neka hrvatska vina, poput malvazija, kvalitativno jesu spremna za svjetsko tržište. To je nesporno. iI neke hrvatske graševine spadaju među najbolje graševine koje se uopće proizvode. No, postoji čitav niz problema, u plasmanu hrvatkih vina na globalna tržišta. Jedan je jezične naravi. Jezički je problem važniji no što se misli. Austrijancima je trebalo više od 20 godina da bi grüner veltliner postao opće prihvaćena riječ. U Engleskoj, Americi ili Skandinaviji, vrlo je teško izgovarati imena vaših vina. Recimo, nitko ne može izgovoriti graševina, a welschriesling je također loša opcija. Trebam dakle, izabrati dobro ime, ići sa zajedničkim promotivnim pristupom, i treba proizvoditi moderna vina, s puno osobnosti, i sa standardiziranom kvalitetom. Mislim da Hrvatska, usprkos preprekama, ima potencijal da postane ozbiljan igrač na globalnom vinskom tržištu.
