Jučer smo razgovarali sa čovjekom koji se jako dobro razumije u restorane, i koji je početkom godine uspio zaviriti u kuhinju jednog renomiranog jadranskog hotela s pet zvjezdica. Ondje je, među ostalim, vidio “barem stotinjak konzervi Podravkina đuveča”. Pa se zapitao što ta vojnička hrana radi u kuhinji hotela čije sobe u sezoni dostiżu cijenu od 400 i više eura. Riječ je, nažalost, više o pravilu nego o iznimci. Hrvatska hotelska industrija, čak i u svom najluksuznijem segmentu, oslanja se na industriju masovne prehrane. U stalnoj utrci za rezanjem troškova, gostima se gotovo redovito podvaljuje konzervirana hrana, loši kolači od najjeftinijih sastojaka, smrznuta riba nehrvatskog porijekla, smrznuto povrće usred sezone i suhomesnati proizvodi niže kvalitete. Sasvin je malo velikih hotela s pet zvjezdica koji tako ne funkcioniraju. Situacija u hotelima s manje zvjezdica zna biti i mnogo gora: ondje se katkad servira industrijski pripremljena hrana, koja se u hotelskim kuhinjama tek podgrijava. Konačni učinak takvih praksi na hrvatski turizam bit će neizbježno porazan. Prvo, i Michelinu usprkos, imidž hrvatskog kulinarstva i dalje će ostati, blago rečeno, više nego dvojben. I drugo, sve će se više gostiju, baš poput našeg sugovornika, pitati zašto da plaćaju parsto eura hotelu koji ih hrani takvim trashom.
