Kad smo prije nekoliko dana objavili anketu kojom smo željeli, barem okvirno, doznati kakva je kupovna moć (ili spremnost na potrošnju), hrvatskih restoranskih gostiju, očekivali smo razmjerno niske brojke. Procjenjivali smo da će se većina sudionika u anketi opredijeliti za cjenovne rangove između 150 i 350 kuna, jer oni obuhvaćaju cijene u najpopularnijim hrvatskim restoranskim žanrovima; burgerajima, roštiljarnama i bistroima.
Međutim, od 361 sudionika u našoj anketi, ukupno 46 posto izjasnilo se da su u restoranima voljni potrošiti 500 kuna (27 posto odgovora) ili 750 kuna (19 posto odgovora). Taj raspon cijena obuhvaća solidan, ne luskuzan, ručak ili večeru u restoranima više klase poput Carpaccia, Takenoka, Timea, Noela ili Barbieri’s. Sama činjenica da su svi ovi restorani uglavnom stalno puni, potvrđuje rezultate naše ankete.
Zanimljivo je, nadalje, kako je 13 posto sudionika u anketi Kulta Plave Kamenice zaokružilo da su spremni potrošiti 1000 i više kuna na restoranski račun za dvoje, što bi moglo upućivati da polako nastupa trend ambicioznih, ozbiljnih restorana s elaboriranom hranom i vinskim kartama koje su nešto obuhvatnije od bazičnih malvazija, graševina i plavaca.
S druge strane, tek je 2 posto ispitnika zaokružilo najnižu opciju, onu do 150 kuna, s kojom dvoje ljudi mogu sasvim fino jesti u nekim od boljih zagrebačkih burger shopova ili roštiljarni. Budući da su članci o burgerima i roštiljarnama među najčitanijima na našem portalu, pa je očigledno da baš ti žanrovi zanimaju velik dio čitatelja Kulta Plave Kamenice, čini se da sudionici ankete smatraju kako odlazak na hamburger ili ćevape zapravo nije odlazak u restoran.
REZULTATI ANKETE
Podatak da relativna većina ispitanika kaže kako su u restoranu spremni potrošiti 250 do 375 kuna po osobi (500 do 750 kuna za dvoje), te kako još 13 posto ispitanika želi trošiti 500 i više kuna po osobi (1000 i više kuna za dvoje), sugerira da hrvatsku restoransku industriju ipak, svim problemima usprkos, čeka ekspanzija.
Osobito je važno istaknuti kako su naši čitatelji u svojim komentarima često isticali vrijednost koju restorani nude za novac i navodili restorane u kojima su “spremni platiti koliko god treba”. Jedna od glavnih poruka ovog istraživanja glasi da su hrvatski restoranski gosti spremni potrošiti dosta novca samo u onim restoranima, gdje i hranu i servis i ambijent smatraju osobito dobrim. Prosjek, čini se, definitivno više nije dovoljan za uspješan posao, a standardi hrvatske restoranske industrije morat će se nastaviti svakodnevno dizati.
