Klimatizacija u Takenoku radi odlično, pa smo se u petak predvečer ondje sklonili od sve nesnošljivije zagrebačke sparine: premda su mobiteli najavljivali kišu i oluju, gradske su ulice podsjećale na Bangkok uoči početka monsunske sezone. Takenoko u Gundulićevoj jedan je od najatraktivnije i najpromišljenije uređenih zagrebačkih restorana.
Otkako se Takenoko preselio s Kaptola u centar grada, baš neprekidno slušamo niz različitih dojmova o njegovim performansama. Primjerice, jedan nas je zagrebački expatriot gotovo optužio da radimo za Takenoko, jer on smatra da riža u Takenokovu sushiju ništa ne valja, na što mi nismo na vrijeme ukazali. Naš osobni praijtelj tvrdio je prije nekoliko mjeseci kako se Takenoko doima umornim, dok je jedna od vodećih hrvatskih restauraterki ozbiljno kritizirala vinsku listu.
S druge, pak, strane, mi smo u Takenoku uglavnom jeli vrlo dobro do odlično, iako se i nama više puta dogodilo da nema sushija s ježincem, svakako najveće atrakcije Takenoka u Gundulićevoj U Takenoku nismo ručali ni večerali unatrag barem četiri mjeseca , pa nam se aktulani meni učinio novim; ljubazni konobari uvjeravali su nas da je taj jelovnik već jako dugo na snazi.
U svakom slučaju, aktualni Takenokov meni sastavljen je iznimno inteligentno: uz sve moguće sushije i sashimije ondje su ostali stari favoriti poput spring rollsa i raznih mesnih wokova, kao i niz novih luksuznih jela idealnih za prestižno mjesto za izlaske u strogom gradskom središtu. Tu mislimo na hlapa, na wagyu steak (koji je, srećom, razbijen u manje formate pa ne mora koštati 760 kuna kao u prvom izdanju novog Takenoka), pa na razna maštovita jela od pačjih prsa i black coda.
Takenokov koncept kristalno je jasan: uz sushi i sashimi, Takenoko priprema skupu i atraktivnu hranu za ljude koji vole izlaziti. I taj je koncept, govorimo li o jelovniku, dosljedno proveden. Nadalje, vinska lista puno je bolja nego prije. Na njoj dominiraju sauvignoni iz svih dijelova svijeta, što je sasvim logično jer za sushi i sashimi nema prikladnijeg vina od sauvignon blanca.
Jako je dobro što na vinskoj karti možemo pronaći ponešto rizlinga poput buteljki dr. Loosena, jer su rizlinzi prirodni partneri azijskih kuhinja. Izbor hrvatskih vina uglavnom je kompetentan (od Tomca pa do pošipa Nerica), a cijene vina su izuzetno korektne za restoran koji se smatra luksuznim: domaće bijele buteljke koštaju oko 200 kuna. I sada se, na temelju svega što smo dosad napisali, čini kako je s Takenokom sve u redu. Nažalost, ipak, nije.
U petak predvečer naručili smo spring rollse, govedinu iz woka, tataki od tune s preljevom od ježinca i nigirije s jeguljom. Spring rollsi i govedina bili su jednako dobri kao i uvijek unatrag već petnaestak godina. No, tataki s umakom od ježinca specifično je jelo, na kakvom se vide stvarni dometi i promašaji pojedinog restorana. Sam tatatki bio je pomalo isušen i možda nedovoljno sirov, što je manji problem. Pravi je problem što se u umaku od ježinca nije osjetio ježinac. Taj umak nije imao ni jedan posto jodiziranosti. S obzirom na činjenicu da se sjajni chef Mario Starman vratio Takenoku, potpuno nam je nerazumljvo zašto su nam umjesto kreme od ježinca poslužili nešto majonezasto i bezokusno.
Na promašaju u tako obećavajućem jelu ozbiljni restoranski koncepti poput Takenokova padaju. Momci iz kuhinje morali bi se naprosto vratiti u “laboratorij” i pokušati napraviti umak koji zaista ima okus po ježincu. Ili jednostavno odustati od tog jela. Srećom, možemo pohvaliti briljantni nigiri s jeguljom. Na lani novom, a ove godine već etabliranom Takenoku u Gundulićevoj, treba još puno raditi. Vrlo dobra vinska lista ne sadrži izbor vina na čaše što je prilično neobičan propust, koji ipak ima manju specifičnu težinu od takozvanog umaka od ježinaca.
Takenoko bi, uz jako puno fizičkog rada, discipline i prenošenja znanja, od gospodina Starmana do zadnjeg čovjeka u servisu, ponovo mogao postati jedan od najboljih zagrebačkih restorana. Ali, moraju početi raditi odmah. Konkurencija je prežestoka.
