Riblji bistro Zlatna školjka u Martićevoj ulici još je jedan od brojnih zagrebačkih restorana u kojima je vrijeme stalo. U Zlatnoj školjki nismo jeli jedno godinu dana, i kad smo u subotu oko podneva pogledali meni, činilo nam se kao da smo ga jučer držali u rukama. Gotovo ništa ili doslovno ništa nije se promijenilo. Ništa bitno ne mijenja se ni u dnevnoj ponudi, ispisanoj na crnim pločama ispred i iza terase: tu su redovito jušni bakalar, koji je dobar, pa srdelice i inćuni, pa uzgojena riba na žaru, pa poneko jeftinije mesno jelo.
Okej, restoran ne mora mijenjati ponudu ako je kroz godine uspio afirmirati desetak klasičnih jela zbog kojih se gosti uvijek vraćaju. No, bojimo se da se Zlatnoj školjki gosti vraćaju više zbog korektnih cijena i stvarno ugodne atmosfere, nego zbog užitka u hrani. U petak oko podneva skoro svi stolovi na terasi bili su zauzeti.
U subotu Zlatna školjka baš nije imala sreće. Na zgradi preko puta trajali su žestoki radovi na fasadi, pa se jedina restoranska terasa u Martićevoj našla u vrućoj prašnjavoj izmaglici, dok u samom restoranu nije radila klimatizacija, pa su se gosti oko jedan popodne, njih ukupno šestero, ozbiljno znojili za vrijeme ručka. Kao couvert donijeli su nam smjesu od kravljeg sira u tuljcu od zelenog tijesta za palačinke, baš kao prije godinu dana. Zatim smo naručili salatu od hobotnice, koja je bila sasvim korektna, no ništa više od toga. Najbolji je dojam ostavio hrskavi i gusti kruh.
Jedina inovacija koju smo u ovih godinu dana primijetili u Zlatnoj školjki bila su bijela vina Ernesta Tolja, Mala nevina i Frenchie, koja su se prije nekih mjesec dana počela točiti na čaše. Nažalost, u subotu ih više nije bilo. Izbor piva ograničen je na industrijske brandove. Zlatna školjka jako nam je simpatična i jako bi żeljeli da se počne mijenjati, i da pokaże malo više strasti prema kuhanju. Ako se ne promijeni, nismo sigurni u njenu budućnost.
