Sinoćnja promocija Kozlovićeve Santa Lucije na Esplanadinoj terasi, na kojoj se pojavio prvi hrvatski masovno popularni chef Stevo Karapandža, podsjetila nas je na vremena kad se domaća gastronomija uglavnom odvijala u hotelima. Gopodin Karapandža bio je sredinom osamdesetih odgovoran za Intercontinentalove restorane Kaptol i Operu. Oba su spadala među najbolje u Hrvatskoj. Osim u Intercontinetalu (današnjem Westinu) i Esplanadi, u Zagrebu se još prilično dobro moglo jesti u Palaceu, koji je danas neobično zapušten. Na moru su, pak, dubrovački Imperijal (danas Hilton) i Argentina održavali visoke standarde klasične hotelske gastronomije. Prije desetak godina, ozbiljnom su se gastronomijom pokušavali baviti Štrokovi dubrovački hoteli (osobito Bellevue), a prije pet ili šest godina rovinjska Maistra.
Danas, nažalost, hotelsko kulinarstvo iz čitavog niza razloga spada među slabiji dio hrvatske restoranske industrije. Ipak smo izdvojili pet hotelskih restorana, koji mogu konkurirati za mjesta na vrhu ili blizu vrha domaće gastronomije. Na ovoj listi nema bračkog Lemongardena jer ga još nismo stigli posjetiti. No, od chefa Ante Udovičića očekujemo samo najbolje, pa smo gotovo sigurni da će do kraja ljeta i Lemongarden ući na kratak popis vrhunskih hrvatskih hotelskih restorana.
Zinfandel’s je u posljednjih godinu dana doslovno procvao, a posebni roštiljski program na Terasi Oleander katkad vrlo dobro funkcionira. Zinafandel’s je klasični hotelski fine dining restoran, sa sve samopouzdanijom cheficom Anom Grgić i zaista autentičnim five star servisom. Zanimljivo je da je Zinfandel’s u četvrtak navečer, dakle, usred tjedna, bio više nego dobro popunjen.
Alfred Keller, koji je dobio ime po bečkom arhitektu i graditelju vile Alhambra, dizajniran je da bude restoran velikog stila. Što mu je i uspjelo, i to u relativno kratkom vremenu. Alfred Keller de facto radi od lani. Chef Melkior Bašić, zagovornik mikrolokalnog kuhanja, namentuo se kao jedna od novih hrvatskih kulinarskih zvijezda, a vinski program za koji je zadužen Kristijan Merkas spada među najambicioznije u Hrvatskoj. Ugođaj na terasi s pogledom na uvalu Čikat dosta je senzacionalan.
San Rocco je zaslužni veteran hrvatske hotelske gastronomije, koji se iz godine u godinu inovira. Teo Ferentich, sina vlasnika i utemeljitelja San Rocca Tulia Ferneticha, gastronomski je iznimno ambiciozan i minuciozan. Detalji na koje Fernetich pazi prigodom, primjerice, pripreme rižota, izvrsno svjedoče o ozbiljnom, višem pristupu kuhanju. San Rocco je već godinama jedno od najpouzdanijih mjesta u Istri za vrhunske tartufe.
Boškinac je lani bio u prilično kaotičnom stanju, o čemu smo detaljno izvijestili. Ovogodišnje izdanje jednog od prvih hrvatskih obiteljskih hotela (gdje su svojedobno kuhali Dino Galvagno i Stephan Macchi), ukazuje da se Boškinac vraća u dobru natjecateljsku formu. Vinska lista, a osobito šampanjska, koju potpisuje sommelier i voditelj restorana Roko Bekavac, očekivano je odlična. Gastronomska je orijentacija, naravno, lokalna, sa slijedovima posvećenima janjetini (uključujući i janjeći carpaccio) i paškim sirevima.
Parkov Chef7s Table izdvojena je, lijepo uređena mala soba sa stolom za osam ili deset gostiju i s pogledom na kuhinju u kojoj chef Nikola Eterović priprema maštovita, duhovita, zaista vrlo svježa i vrlo sezonska jela od sastojaka koji se tog jutra kupuju na splitskoj tržnici. Chef’s Table je nepredvidljiv. Jednom možete dobiti drniški kupus sa suhim mesom, drugi put škampe, treći trilju i tako dalje, ali sve što smo dosad kušali bilo je jako slasno i vizualno atraktivno.
