Dubrovački vjesnik od 1. srpnja donosi veliku priču o trovanju tunom na jugu Hrvatske. U jednom dubrovačkom restoranu (dubrovački list ne navodi o kojem se restoranu radi) dvanaestero ljudi doživjelo je histaminsko trovanje tunom. U najtežem je stanju završila sama kuharica. Istodobno, na Korčuli su prijavljena još dva slučaja trovanja tunom. I u Dubrovniku i na Korčuli, trovanje je skrivila smrznuta španjolska žutoperna tuna koju uvozi tvrtka Žuvela s Hvara, a distribuira Metro. Nemamo ništa protiv španjolskih tuna. One spadaju među najbolje na svijetu. Ne mislimo da je Metro kriv za ovaj nesretni slučaj.
Uz sve moguće higijenske mjere, otrovanja se događaju i u najboljim restoranima na svijetu poput Redzepijeve Nome. Stoga nam je slučaj histaminskih reakcija u Dubrovniku i na Korčuli zanimljiviji zato što je na pomalo neugodan način potvrdio dugogodišnju notornu činjenicu – da se golemi dio hrvatske ugostiteljske industrije opskrbljuje u Metrou (ili kroz HoReCu). Što znači da ćete u vrlo velikom broju restorana, na moru ili u Zagrebu, jesti španjolsku ili madagaskarsku tunu, kanadske ili aljaške jastoge, vijetnamske kozice, marokanskog šanpjera i škrpinu škotske ili norveške škampe i tako dalje.
Nismo protivnici slobodne trgovine, ni pobornici zatvaranja granica. Duboko smo uvjereni da je američka govedina bolja od najbolje hrvatske, a i Gillardeau kamenice uglavnom su superiorne domaćima. Međutim, dok se god velika većina ponude hrvatskih restorana bude temeljila na Metrou umjesto na lokalnim sastojcima, besmisleno je govoriti o bilo kakvom kulinarstvu s lokalnim karakterom, a još besmislenije o hrvatskoj gastronomiji. Čast iznimkama, ali načelno, hrvatska gastronomija zasad počinje i završava na blagajnama Metroa, ili na računima HoReCe.