Ovog se ljeta navršava trideset godina otkako je otvoren Kalypso, prvi bar na Zrću, koji i danas radi. S Borisom Šuljićem, osnivačem Kalypsa, i vlasnikom gastrohotela i vinarije, razgovarali smo o pojedinim posebnim značajkama paškog, ali i hrvatskog turizma u najuspješnijoj sezoni u hrvatskoj turističkoj povijesti.
Istodobno vodite klub na Zrću za masovnu zabavu i boutique hotel s visokim gastronomskim ambicijama u kojem je smještena vrhunska vinarija. Kako ste se odlučili za razvoj dva sasvim suprotna žanra?
Kalypso je nastao prije tridesetak godina, kao mali beach bar. Otac mi je dao pet tisuća maraka i ja sam odjednom osjetio golemu odgovornost da s tim novcem učinim nešto korisno. Znao sam da ga ne smijem spiskati, pa sam pokrenuo Kalypso. Osnivanjem Boškinca 2000. godine počeo sam, pak, zaokruživati i realizirati ne samo svoje profesionalne nego i osobne sklonosti. Volim vina, volim gastronomiju i vezan sam uz ovaji paški ambijent, pa mi je bilo logično da baš ovdje pokušam proizvoditi vrhunsko vino i stvorim infrastrukturu za dobro kuhanje .
Kako je zapravo nastajao fenomen Zrća?
Zrće se brzo mijenjalo tijekom godina, s obzirom na potrebe publike i promjene u hrvatskoj turističkoj industriji. Recimo da se fenomen Zrća može podijeliti u nekoliko faza. U prvih desetak ili više godina, recimo negdje do 2000. Zrće se nametnulo kao bitna turstička činjenica na nacionalnoj razini. Dolaskom konkurencije, dakle drugih klubova, Zrće postaje internacionalna atrakcija. Sada smo pred trećom fazom, koju obilježavaju razmjerno visoki klupski standardi. Sad su, naime, svi klubovi na razini četiri zvjezdice. Vidjet ćemo hoće li politička odluka da se dodijeli još jedna koncesija pomoći Zrću da se plaža digne na još viši nivo. To je dvojbeno.
Što je bila početna ideja Zrća, kad ste prije tri desetljeća otvorili Kalypso?
Kalypso je zamišljen kao veseli ljetni beach bar s veselim, ljetu posvećenim elementima u uređenju bara, u uređenju plaže, u izboru glazbe, sve prema ondašnjim mogućnostima. Kalypso je nastao u vrijeme odumiranja komunizma, i prve prave liberalizacije, što smo osjećali i pokušavali iskoristiti. Taj naš veseli beach bar s veselom glazbom kasnije je dobio dance floor, pa su došli DJ-evi, pa je sve to raslo do 2010. kad se Kalypso pretvorio u pravi, veliki klub na plaži.
Što je bilo presudno za međunarodni uspjeh Zrća? Zašto ta publika iz cijelog svijeta svakog ljeta dolazi na Pag?
Produkcija je najvažniji faktor u uspjehu Zrća. Riječ je, znači , o investiranju u programe, o privlačenju svjetski relevantnih DJ-eva i drugih glazbenih zvijezda.
Nadalje, riječ je o ulaganju u ukupnu produkciju clubbinga, što podrazumijeva i infrastrukturu, ali i pažljiv rad s cijelim ljudskim potencijalom koji održava Zrće.
S vremenom smo tako postali relevantni, premda ne možemo biti potpuno zadovoljni. Nedostaje nam elementarna prometna infrastruktura, na koju ne možemo utjecati. Recimo, strahovito nam nedostaju fleksibilniji aerodromi, s puno više linija prema puno više svjetskih destinacija. Ne postoji dovoljno dobra sinkronizacija između biznisa, turističkih zajednica i low cost aviokompanija. Cijelo je Zrće i dalje okrenuto špici sezone, što je pogrešno i ziheraški.
Kako bi se Zrće trebalo razvijati?
Zrće ima puno više potencijala nego što ga sada ostvaruje. Ova četiri kluba koja djeluju na Zrću, mogla bi puno jače servisirati peti i šesti, ali i deveti mjesec. Znamo kako tou funkcionira u sličnim svjetskim destinacijama poput Ibize i Mykonosa
koji pokrivaju sličnu tržišnu nišu, ali su puno napredniji. Sada je pitanje i poslovnih i političkih odluka hoće li Zrće krenuti u tom smjeru. Kad spominjem politiku, mislim i na lokalnu, ali i na nacionalnu politiku, premda je s nacionalnom politikom vrlo teško koordinirati bilo kakve dugoročne projekte, s obzirom na relativno česte promjene vlasti.
Kakav je odnos lokalne zajednice prema Zrću?
Ambivalentan. S jedne strane, ljudi su sretni i zadovoljni financijskim efektom Zrća. Cijene apartmana strahovito su porasle, na samom Pagu otvorio se prostor za neke potpuno nove poslove poput iznajmljivanja skutera ili procvata taksija. Život od rente postao je dominantni poslovno-privatni obrazac cijelog Paga, jer je baš sve moguće iznajmiti ili prodati. S druge strane, postoji pomalo licemjerni zazor prema Zrću i njegovim posjetiteljima. Naravno da bi svemu pomogla jedna suvisla cost benefit analiza, koja bi znanstveno utemeljeno definirala stvarnu dugoročnu korist od Zrća i pomogla lokalnoj zajednici i njenim političkim predstavnicima da se jasnije odrede i da kažu koliko se čega želi na Zrću.
Zašto na Pagu nema hotela? Nije li kranje neobično da kraj toliko puno gostiju gotovo uopće nemate prave hotele?
Riječ je o spletu specifičnih okolnosti. S jedne strane, na otoku nema dovoljno struje, dovoljno vode i mnogočeg drugog što vam treba za velike hotele. Osim toga, lokalni političari i lokalne poslovne strukture krajem osamdesetih i početkom devedesetih bili su prilično neambiciozni. U ono se vrijeme moglo ići u velike hotelske projekte, što se vidjelo u Rovinju ili na Hvaru. Na Pagu se nije gradilo ništa. S druge strane, dolazi do ekspanzije kreveta u domaćinstvima. Skoro svi Pažani zarađuju na iznajmljivanju. Na Pagu je dvadeset tisuća kreveta u privatnom smještaju! I to je element koji doprinosi prilično riskantnoj atmosferi za ulazak ozbiljnog hotelskog investitora.
Nadalje, na Pagu ni same lokalne vlasti ni država ne posjeduju gotovo ništa zemljišta. Svo potencijalno građevinsko zemljište je privatno, rascjepkano, s cijenama koje su potpuno neprihvatljive za bilo kakav realni hotelski biznis. Ne možete zemlju za gradnju hotela kojeg ćete ionako otplaćivati trideset godina, platiti 200 eurra po kvadratu. To je posve apsurdno. Srećom, neke od tih okolnosti polako se mijenjaju, pa se u ovom trenutku na Pagu grade tri ili četiri hotela. Ne prevelika, između 50 i maksimalno 200 kreveta, što je optimalno za našu destinaciju.
Ali, zar su gosti Zrća zaista zadovoljni što moraju spavati u privatnom smještaju?
Naravno da nisu. Tu se ipak mora izdvojiti desetak posto iznajmljivača koji uistinu imaju aktivan odnos prema svojim apartmanima, održavaju ih u vrlo dobrom i modernom stanju, i koji se de facto ponašaju kao mali hotelijeri.
Koliko ljudi svake godine posjeti Zrće?
Sama Novalja godišnje bilježi oko milijun i pol noćenja. Od toga četrdeset posto otpada na kamp, koji je iznimno dobro organiziran. Od preostalih 900 tisuća, samo tri posto spavaju u hotelima jer, kao što smo rekli, naprosto nema više hotelskih soba. Tih tri posto krajnje je porazan podatak za našu destinaciju. Taj podatak pokazuje kako je Pag još uvijek turistički neusvisao te kako nema jasnu turističku politiku. Niti jedna ozbiljna destinacija ne smije si dopustiti samo tri posto noćenja u hotelskom smještaju.
A što je iduća faza u razvoju Boškinca? Vi ste prvi u Hrvatskoj počeli s gastronomskim hotelijerstvom, prvi ste spojili vinariju i hotel, no Boškinac, prirodno, pokazuje znakove vremena. Što slijedi?
Da, Boškinac se otvorio tri godine prije San Rocca. Kad smo pokretali vinariju i hotel, želio sam ostaviti nešto trajno na mjestu s kojeg dolazimo moja obitelj i ja. Ovi vinogradi trajat će i za iduće generacije. Istodobno, želio sam materijalizirati svoju strast prema gastronomiji. Kao što znate, kod mene su na samom početku zajedno radili Stephan Macchi i Dino Galvagno, što dovoljno govori o ambicijama Boškinca. Obojicu i sada na neki način jako volim.. Boškinac je prije sedamnaest godina bio inovacija. No, Boškinac danas zahtijeva temeljito preuređenje, na kojem se upravo radi. Mislim da smo već sada uspjeli dignuti kuhinju, a sam hotel iduće će godine imati pet zvjezdica. Gradimo nove, modernije sobe, novi veliki bazen, još ambiciozniju gastronomija i barsku ponudu. U većini poslova, a osobito u ovom, ljestvica se stalno mora podizati. Elementi za novi Boškinac, od nacrta do pojedinih dijelova namještaja, već su gotovi ili se izrađuju.
