Prije desetak godina u Hrvatskoj gotovo nitko nije komercijalno proizvodio kvalitetne pjenušce, osim dvije vinarije na Plešivici i obitelji Peršurić u Istri. A tržište za pjenušce neprekidno je raslo. Danas je, pak, sve teže pronaći vinariju koja ne proizvodi ili ne planira početi proizvoditi pjenušava vina, bilo da je riječ o pjenušcima napravljenim tradicionalnom (šampanjskom) metodom, ili o pjenušcima napravljenim tankovskom(charmat) metodom, koji, prirodno, računaju da će se golemi svjetski uspjeh prosecca osjetiti na njihovoj prodaji. Pjenušci se danas u Hrvatskoj proizvode doslovno svugdje: od Istre, preko Bregovite Hrvatske (gdje prirodno pripadaju), do Slavonije i južne Hrvatske, uključujući otoke i Konavle. Budući da su pjenušci, tehnološki gledajući, prilično kompliciran proizvod, kojeg je teško dobiti u baš svakoj klimatskoj zoni, rezultati zasad nisu senzacionalni. Ipak, poslije ekstenzivnih višemjesečnih kušanja, izdvojili smo osam dobrih pjenušaca proizvedenih tradicionalnom metodom, koji mogu podnijeti međunarodnu konkurenciju.
Obitelj Tomac vjerojatno je prva u svijetu proizvela pjenušavo vino iz Amfore. Danas, pak, i neki važni proizvođači šampanjca nabavljaju amfore. Ova inovacija donijela je Tomcima počasno mjesto u Decanterovu izboru najvažnijih pjenušavih vina za 2016. godinu. Nije, naravno, neobično što šampionski pjenušac prve hrvatske brut obitelji dolazi iz jedne od najkišovitijih i najgorih berbi u novijoj povijesti. Grožđu za pjenušac u Hrvatskoj je načelno pretoplo, pa mu više odgovaraju one berbe, koje su izrazito loše za mirna vina.
S nekoliko zadnjih serija svog Rosea, Tomci su napravili dosad najelegantnije pjenušavo vino u Hrvatskoj: ono jest ultravoćno, ali je istodobno i čvrsto i kremasto, svježe i potpuno zaokruženo. Radi se o lijepom, jako hedonističkom pjenušcu koji stvara osjećaj dobrog života.
Meneghettijev pjenušac iz 2014. godine uvjerljivo je najbolji, što ga je ta vinarija/uljara/hotel dosad vinificirala. Razlog je, naravno, u berbi, koja je bila prilično grozna za mirna vina, ali je dala optimalno grožđe za pjenušac (koliko se u istri može dobiti optimalno grožđe za pjenušac). Meneghetti 2014. godine moćno, je intenzivno vino jako lijepog perlanja, dugog aftertastea, neobično kremasto za trogodišnji pjenušac: pomalo asocira na naš omiljeni Ferrari iz Trenta.
U portfoliu obitelji Tomac, Diplomat je zamijenio etiketu Classic. Radi se o središnjem pjenušcu ove plešivičke šampanjerije, koji je sjajno strukturiran, velik i kompleksan na nosu, ali mu na okusu još nedostaje ponešto elegancije, da bi prešao 90 bodova.
Obitelj Šember iz godine u godinu prozivodi sve bolje pjenušce, a neka njihova bijela mirna vina znaju biti izvrsna. Šemberov Rose karakterističan je po vrlo intenzivnim voćnim mirisima, dugom, elegantnom okusu, na kojem također dominira voće, i lijepom sitnom, postojanom perlanju.
Ovog smo proljeća i ljeta popili šest ili sedam buteljki prvog Korakova pjenušca, koji je napravljen bez dodatka ekspedicijskog likera. Rose je francuski elegantan, čist, cvjetno-voćan, i stalno poziva na čašu više. Gotovo smo sigurni da bi uz umjereni dodatak šećera (ekspedicijskog likera), ostavio još užitniji dojam, jer dodatak šećera izaziva određene procese u pjenušavom vinu, koji su itekako značajni za njegov karakter.
Misalov Blanc de Blancs nekad je bio uvjerljivo najbolji istarski i jedan od dva najbolja hrvatska pjenušca. Vinarija Peršurić više je godina prolazila kroz svojevrsnu krizu identiteta, no u posljednje je vrijeme opet u formi, o čemu svjedoči i ovo vrlo dobro vino, koje kombinira arome i okuse jabuka i citrusa s lijepom kremastosti.
Veliki smo obožavatelji Claijevih mirnih vina: Malvazija sveti Jakov kontinuirano je jedna od najboljih u Hrvatskoj, dok su zadnje berbe kultnog Brombonera zaista izvanredne. No, Claijev pjenušac nije nam se sviđao, jer je bio pregrub, i prilično neizbalansiran. Verzija iz 2013. godine, koju smo zasad pili jedino u Noelu i u Taču, značajan je korak naprijed prema eleganciji i ravnoteži, dok su svježina i struktura vina gotovo besprijekorni.
