Netko je jednom rekao da se rješenja za većinu životnih problema mogu naći ako dovoljno dugo sjedite na plaži i gledate u more. Nešto će uvijek iz toga izaći. Nešto dobro. Nažalost, većina nas ne spada u malu grupu sretnika koji žive na plaži. Za većinu, plaža je tek simbol godišnjeg odmora, mjesto za hvatanje boje, hvatanje mjesta i stabilni stream fotografija za Facebook i Instagram. Veliki dio razloga zbog kojih smo pomalo zaboravili uživati u plažama leži u nama, načinu na koji mislimo i živimo. Ali nešto je i u plaži. Stvarno dobre plaže nisu samo lijepe, ili uređene. One imaju posebnu energiju. Mogu vas od vas samih, mogu vas ušutkati, natjerati da izađete iz vlastite glave i ostanete prisutni u trenutku i mjestu. To je plaža kakvu tražimo cijeli život, i kad je nađemo, vraćamo se godinama.
Lošinj je poznat po desecima takvih plaža, divljih kamenitih uvala u kojima je more tirkizno, vjetar uvijek malo puše donoseći mirise za koje niste ni znali da postoje (više od tisuću autohtonih aromatičnih biljaka na otoku) i na kojima se ostaje do noći, jer nikad ništa ne zaklanja sunce. Ako nađete dobru puntu, zalasci sunca su hipnotizirajući. Trebali bi mjeseci za svladavanje duge liste lošinjskih divljih plaža. Nas je, pak, zanimalo kako funkcionira kad se te divne prirodne plaže komercijaliziraju, koliko se gubi, dobiva, i što se zapravo mijenja. Nakon ranojutarnjeg treninga u gymu u petak, dan smo počeli na bijelim molovima plaže hotela Bellevue u uvali Čikat, koji gledaju na pučinu i Sunbird, jednu od najstarijih windsurfing škola u bivšoj Jugoslaviji, u kojoj je i danas teško dobiti termin.
Plaža Bellevue dizajnirana je da potencira nadrealni osjećaj ljepote i izolacije, vizualne nostalgije sa slika Edwarda Hoppera. Plaža je šetnicom odvojena od bara sa slastičarnicom, i stvara osjećaj da kilometrima sredinom dana kada ležite na njoj imate osjećaj da kilometrima oko vas nema ničega osim duboko plavog mora. Jedina distrakcija su hladni osvježavajući ručnici natopljeni u svježoj menti koje osoblje redovito raznosti gostima. Plaža ispod Bellevuea toliko je relaksirajuća i diskretna da jedan njen dio služi kao polutajna privatna plaža za goste susjedne vile Hortenzija, jedne od najluksuznijih turističkih vila na Jadranu. Ako na toj elegantnoj plaži legnete na sam vrh mola koji ulazi desetak metara u more, garantirano ćete upasti u ono divno ljetno stanje u kojemu vrijeme postaje irelevantno. Plaža hotela Bellevue jest klasična plaža resorta s pet zvjezdica, i ljudi koji su odrastali na njoj nisu se lako oprostili s idiličnim sjećanjima na svoja duga ljetna kupanja pod čempresima. Bio je to sukob dva koncepta, onoga prema kojemu su prirodne plaže i vizure kapital Čikata i zato ih ne treba mijenjati, i onoga koji je postao aktualan s početkom velikih ulaganja lokalne turističke tvrtke Jadranka, koji predviđa djelomično uređenje plaža kao dio luksuzne hotelske ponude. Drugi koncept zasad pobjeđuje. A plaža ispod hotela Bellevue, uključujući dijelove ispod vila i stare austrougarske terase, unatoč svim intervencijama sačuvala je karakter i dio stare energije.
Poslijepodne smo otišli do Borika, na čijim su legendarnim pločastim stijenama sintetizirane tone melatonina i proživljene tisuće zalazaka sunca. Izlogane divlje stijene koso se spuštaju u grubo morsko dno puno ježeva i samo bi fakir mirno hodao bos po toj plaži. U more se još ulazi sa prastarog molića prekrivenog klizavim smeđim slojem algi, s nepoznatim pričama i imenima prstima upisanima u beton. Osim atraktivnog bara i restorana s tribinama za gledanje zalaska sunca, jedina intervencija na Boriku su suncobrani boje stijena i pokoji krevet s baldahinom. Uređenje Borika svojedobno je također dočekano kritikama dijela lokalne javnosti, ali čini se da su ti strahovi su bili pomalo pretjerani. Znamo barem nekoliko mjesta u Istri i Dalmaciji gdje bi komercijalizaciju takve plaž e riješili jednim dobrim zalijevanjem betonom. Da bi se plaža očuvala u prirodnom stanju, potrebno je puno više truda. Suncobrani i ležaljke raznose se po grbavim stijenama, čitava plaža sprema se i rasprema i po dva puta u desetak dana, zbog neverina koji su ovoga ljeta češći nego inače, konobari obilaze kupače razasute na više od kilometra. Iako je u njegovu udobnost uloženo dosta, Borik se ne da. To nije mjesto za ljude koji vole sterilne resort-plaže. Tamo se u more skače na glavu, kupači ignoriraju plutače i entuzijastično plivaju prema pučini, pa onda satima leže jedni kraj drugih kao solarne ploče, zajedno Lošinjani, turisti, nudisti s plaže udaljene pedesetak metara, u neobičnoj obalnoj demokraciji koju ne ometaju ni glazba iz žamor iz bara, podešeni tako da ne preklope zvuk valova. Borik je još uvijek plaža na kojoj možete sve ignorirati, baciti svoj ručnik na stijenu, ubosti svoj suncobran u kamenu rupu i živjeti svoje ljeto kako god želite. Ili se, mokri i modri od predugog plivanja naprosto strovaliti na golu toplu stijenu i ostati ležati pod suncem, s jedinom obvezom da povremeno otvorite oči i vidite kako bijele morske iskre postaju zlatne dok sunce uranja u more. Nikad se ništa neće moći mjeriti s iscjeljujućim efektom skrivenih divljih plaža. Ali kad već govorimo o turizmu i uređivanju plaža, pitanje više ne bi smjelo biti treba li neke plaže urediti ili ne, nego inteligencija i mjera s kojom se to čini.
