Otkako se otvorio ovog proljeća, zagrebački El Toro podjednako je plijenio preciznošću koncepta i šlampavošću realizacije. S jedne strane, El Toro je bio izvrsno uređen i detaljno brendiran latinoamerički steakhouse, koji se po noći pretvara u klub. S druge strane, hrana je bila izrazito nekonzistentna, katkad i naivna, dok se vinska lista doimala krajnje amaterskom. Jesensko izdanje El Tora čini nam se neusporedivo ambicioznijim. S menija su, razumno, pobacali loše prodavana jela, dok su dodali logične favorite; one koji se uklapaju u žanr poput gigantskih goveđih rebara dostojnih Freda Kremenka, koja su bila savršeno mekana, sočna i uglavnom očišćena od vezivnog tkiva. Coleslaw serviran uz rebra bio je perfektno hrskav i svjež. Nažalost, nedostajao je neki umak koji bi zaokružio ovo iznenađujuće dobro jelo. Vinska karta bitno je promišljenija nego ranije: na njoj, srećom, više nema onih smiješnih pjenušaca u bocama od 0,2 kakve restorani zaista ne bi smjeli držati.
Toro ostavlja dojam kao da je od površnog clubbing restorana odlučio postati ozbiljan kulinarski restoran. Pred njima je, naravno, još puno rada, ali bitno je da su donijeli strateški ispravnu odluku.
