Fut de Chene stekao je svjetsku slavu prije nekih petnaest ili dvadeset godina. Vodeći engleski vinski kritičari počeli su davati ovom šampanjcu, kod kojeg se osjeti prilično jak utjecaj drva, više ocjene nego Perignonu ili Cristalu, i to za berbe iz ranih devedesetih, od kojih se prvobitno nije puno očekivalo (kasnije se, međutim, pokazalo da i 1992. i 1993. posjeduju golemi potencijal za dozrijevanje). Zatim je Jancis Robinson ocijenila Fut de Chene iz legendarne 1996. godine s 95 bodova.
I tako je Fut de Chene, danas već s nizom podetiketa, završio na vinskim kartama većine fine dining restorana koji drže do sebe, i na policama viniteka u Harvey Nicholsu, Selfridgesu i Harrodsu, katkad s cijenama duplo većim od Perignonovih. Fut de Chene luksuzni je cuvee vinarije Henri Giraud iz Aya, koja se u svojim promotivnim materijalima hvali činjenicom da je Francois Hemart posjedovao vinograde u Champagni još prije no što je Dom Perignon “izumio” šampanjac.
U stvarnosti, Henri Giraud tvrtka je osnovana u dvadesetom stoljeću, ženidbom jedne dame iz obitelji Hemart, i gospodina iz obitelji Giraud. Vinarija je i danas obiteljska.te proizvodi oko 250 tisuća boca godišnje. Vodi je Claude Giraud, a do prije dva desetljeća bila je toliko anonimna da je Robert Parker Giraud nazvao “najboljim šampanjcem za koji nikad niste čuli”.
E sada, taj najbolji šampanjac za koji nikad nismo čuli u Hrvatsku je, baš u vrijeme njegove prve svjetske afirmacije, počeo uvoziti Lošinjanin Goran Petković, s kojim smo prošle srijede u Plavom podrumu, uz uobičajeno sjajnu sirovu tunu, s prvim, ali opojnim bijelim tartufima (fiorinima), popili buteljku ružičastog Fut en Chenea, šampanjca koji impresionira koncentracijom, i dubinom roma, kao i čvrstoćom tijela, ali i elegantnim ukupnim dojmom. Gospodin Petković, tvrdi profesionalac koji je ugostiteljsku karijeru počeo u lošinjskom starom retoranu Veli Žal, pa je zatim u Italiji stekao sommeliersko zvanje, da bi se vratio u Hrvatsku gdje se počeo baviti uvozm pića, upoznali smo prije mnogo godina u pomalo neobičnim okolnostima. Čovjek nas je nazvao kako bi nam ponudio da kušamo Georges Gardet, starinski, možda malo prezaokruženi šampanjac koji nije loš, ali koji je cijeli svoj vijek postojanja dizajniran za eneglesku konzervativnu publiku, pa nam baš nije bilo jasno zašto bi bilo tko Gardet poželio prodavati u Hrvatskoj. Zanimljivo je, međutim, da smo Gardetova vina nedavno pronašli u lijepom Petkovićevu dućanu Rumerija na zagrebačkoj Novoj Vesi kojeg vodi njegov sin Nikola. Razgovarajući o Gardetu, došli smo i do Girauda, pa smo s Petkovićem prvi put kušali bijeli, vintage Fut de Chene, koji nas je odmah impresionirao.
U kasnijim smo godinama, zbog Henrija Girauda, pažljivije pratili Petkovićev posao. Osobito valja naglasiti da je baš on prvi u Hrvatsku uvozio rum Zacapa, bez kojeg je danas nemoguće zamisliti ijedan ozbiljniji bar. U ono vrijeme Zacapa još nije bio korporacijski brand; kad je to postao, morao je promijeniti uvoznika. Osim Girauda i Zacape, Goran Petković odgovoran je i za dolazak čitavog niza drugih klasičnih etiketa u Hrvatsku, uključujući Felsinu, Kurny, Diplomatico, te odnedavno Janu, ekscentrični Montepulciano d’Abruzzo, vinarije Jasci i Marchesani , koji u Italiji ponegdje dobiva 99 bodova.
Goran Petković čovjek je dobrog ukusa, relativno mirnog temperamenta, i razumnih poslovnih odluka. Za razliku od većine drugih uvoznika vina i jakih pića, koji su se pojavili na tržištu početkom dvijetisućitih, Petković nije ni pokušao multiplicirati svoj biznis. On je i danas, kao i nekad, mali, butikni uvoznik ozbiljnih restoranskih i barskih pića, i čovjek s kojim je zadovoljstvo piti vrhunska vina i razgovarati o vinu i o rumu, i o stanju u hrvatskom ugostiteljstvu. Obiteljski i butikni karakter Petkovićeva posla sama je srž njegova uspjeha; u svijetu kojim dominiraju sve veće tvrtke, koje se iz sezone u sezonu šire, pravo je zadovoljstvo komunicirati s čovjekom koji zna baš sve o svakoj boci u svom portfoliu.
