Nizozemska je nekih 270 puta manja od Sjedinjenih Država. Pa ipak, ta je zemlja drugi najveći svjetski izvoznik hrane po kriteriju vrijednosti izvoza, odmah iza Sjedinjenih Država.
National Geographic istražio je fenomen nizozemske hiperprodukcije hrane, prije svega povrća i voća. Zaključne su iznijeli u opširnoj reportaži pod naslovom This Tiny Country Feeds the World (Ova majušna zemlja hrani svijet), koju zaista vrijedi cijelu pročitati u originalu. Pronaći ćete je OVDJE.
National Geographic tvrdi da je ključ nizozemskog fenomena visoka tehnologija. Srce nizozemskog poljoprivrednog čuda nalazi se na sveučilištu Wageningen University and Researsch (WUR) koje se, prema National Geographicu, smatra vodećom svjetskom institucijom u podučju poljoprivrednih istraživanja. WUR, smješten osamdesetak kilometara od Amsterdama, središnje je mjesto nizozemske Food Valley koja je ime dobila po uzoru na kalifornijsku silicijsku dolinu. I Food Valley želi i uspijeva kombinirati znanje, inovativnost i poduzetništvo.
Ernest Van der Endem, jedan od direktora u WUR-u, ovako definira glavni izazov svog posla: “U iduća četiri desetljeća morat će se proizvesti više hrane nego što su je svi farmeri svijeta proizveli u zadnjih 8000 godina. Naime, 2050. godine zemlja bi trebala imati deset milijardi stanovnika, za razliku od sadašnjih 7,5 milijardi. Ako se ne postigne dramatičan porast prinosa, glad će ponovo postati glavna opasnost za cijelo čovječanstvo.”
Na temelju te ideje, u Food Valley već godinama nude rješenja koja nizozemski poljoprivrednici uspješno primjenjuju. Prvo,u Nizozemskoj se skoro sva hrana proizvodi u staklenicima, i to vrlo velikim staklenicima, od kojih neki zauzimaju i po osamdesetak hektara prostora.
Drugo, hrana se proizvodi posve modernim metodama, uključujući i neprekidno, 24-satno osvjetljenje staklenika LED rasvjetom. Treće, vlasnici staklenika koriste digitalnu tehnologiju kako bi u svakom trenutku mogli raspolagati relevantnim podacima o svakoj pojedinoj biilci u stakleniku, od kemijskih reakcija u tlu, preko sadržaja vode i hranjivih tvari, do stalnog mjerenja rasta svakog pojedinog krumpira ili rajčice. Dronovi i traktori bez vozača postaju standardni dio opreme nizozemskih poljoprovrednika.
Osobito je važno da su od 2000. godine uspjeli postići drastično smanjenje potrošnje vode i uporabe pesticida, dok se od 2009. do danas potrošnja antibiotika u uzgoju mesa smanjila za 60 posto. Naime, cilj nizozemske poljoprivredne politike nisu samo visoki prinosi, nego i trajno održiv model proizvodnje hrane.
A evo rezultata.
Nizozemska je po prinosima vodeći svjetski proizvođač rajčica sa 144 tisuće tona po kvadratnoj milji,(jedna kvadratna milja je oko 259 hektara). Sve se to postiže na relativno malom prostoru. U Nizoznemskoj staklenici zauzimaju ukupno 9300 hektara. Za usporedbu, ukupna površina Manhattana iznosi 6000 hektara.
Po kriteriju prinosa, Nizozemska je također najuspješniji svjetski proizvođač paprika, čilija i krastavaca, drži drugo mjesto među proizvođačima krušaka, te peto među proizvođačima mrkve, luka i krumpira. Pojedini napredniji nizozemski proizvođači krumpira dobivaju četrdesetak tona po hektaru,što je više nego dvostruko od svjetskog prosjeka. Prema dostupnim podacima, projsečni prinos krumpira u Hrvatskoj je 15 tona po hektaru. Osim što izvoze goleme količine hrane, Nizozemci izvoze i znanje. WUR-ovi programi za proizvodnju hrane primjenjuju se u nizu velikih svjetskih zemalja, na čelu s onima kojima je masovna proizvodnja hrane najpotrebnija, poput Kine i Etiopije.
E sada, pokušajmo usporediti nizozemske Hi-tech staklenike kojima se upravlja smartphoneom i koji su opremljeni dronovima i robotima, s prizorima iz naše Poljoprivredne emisije. Vječno pitanje o tome zašto uvozimo hranu, u svjetlu te usporedbe postaje nažalost bespredmetno. S druge, pak, strane, naši mali prinosi proizvedeni starinskim modelima uzgoja, često daju neusporedivo ukusnije voće i povrće od nizozemskog, u što se također možemo svakodnevno uvjeriti.
