Sommelier Roko Bekavac u paškom je Boškincu na prvi dan jeseni organizirao gala večeru glasovite šampanjske kuće Charels Heidsieck, koju je dijelom skuhao Hrvoje Zirojević, jedan od najpoznatijih dalmatinskih chefova. Zirojevićev hvarski Laganini smatra se vodećom gastronomskom atrakcijom na hrvatskim otocima. Gospodin Zirojević, koji je na proljeće gostovao u New Yorku, na svjetskoj gastromanifestaciji legendarnog Daniela Bouluda, s drugim je tanjurom ove osmolijedne večere pokazao svo svoje znanje i nadarenost.
Jelo nepretencioznog, skoro turističkog imena Morski pjat, zapravo je sadržavalo nevjerojatnu količinu različitih, čisto definiranih okusa u malim, filigranski precizno izvedenim zalogajima dostojnim japanske kulinarske discipliniranosti. Morski pjat sastoji se od slatkog i teksturalno živahnog škampa, pa od neobično mineralnog tartara od jakovske kapice koji mijenja uobičajenu percepciju o toj školjki, pa od fenomenalne, blago zadimljene, ali još zapravo sireove tune (rekli bismo da se tuna dimila na pepelu sijena), te od želirane kocke s esencijom brudeta. Svaki ovaj mali griz u sebi sadrži više znanja i intenzivnije okuse nego cijela velika jela u 99 posto konvencionalnih hrvatskih ribljih restorana.
Sferifikacije crnog i bijelog balsamica sa šampanjcem, kao i žele i marmelada od luka, sjajno su se složili uz uistinu veličanstveni Morski pjat, jedno od definitivno najkompleksnijih jela što smo ih ove godine kušali u Hrvatskoj. Ostalih sedam slijedova bili su više ili manje uspješni (osobito su nam se još svidjeli dondola s limetom u prvom malom predjelu, komadić tek blago marinirane palamide te umak od prošeka na sporo kuhanoj janjetini), no samo zbog Morskog pjata vrijedilo se dovesti u Novalju.
I zbog izvrsnih šampanjaca.
Uz Morski pjat pili smo bazični Heidsieckov Brut Reserve, elegantno i duboko vino koje svojom složenošću i bogatstvom nadilazi kategoriju baznog non vintage šampanjca. Slijedio je godišnjak iz 2005. naglašeno zreo, s pomalo egzotičnim voćnim okusima poput džema od breskve, i s vrlo velikim tijelom. Legednarni Blanc de Milleinaires iz 1995. godine bio je, naravno, najspektakularnije vino večeri. Riječ je o jednom od onih šampanjaca koje se ne može dovoljno respektirati. Perfektno pečeni romb, pametno serviran s carpacciom od kozica, fino je pratio ovo veliko svjetsko vino. Romba je pripremio Matija Bregeš, glavni Boškinčev chef.
Poslije Blanc de Millenaires prešli smo na ružičaste šampanjce. Osnovni Heidsieckov Rose Reserve fenomenalno je vino, koje je u Decanteru lani ocijenjeno s 95 bodova. Taj rose ujedinjuje intenzivnu voćnost i svježinu s dubinom i bogatstvom karakterističnim za kućni stil Charles Heidsiecka. Šampnjski dio večeri završio je s hedonističkim, pomalo frivolnim, napadno lakopitkim Vintage Roseom iz odlične 2006. godine. Uz posljednja dva tanjura kušali smo još vrlo dobri Boškinac iz 2013. natočen iz Jeroboama te Krauthakerovu graševnu Izbor prosušenih bobica iz 2012. koja spada među najimpresivnija domaća slatka vina u ne baš slaboj konkurenciji.
