Jučer smo u Sparu u Jurišićevoj ulici kupili buteljku Plavca Skaramuča iz 2016. godine za točno 25 kuna. Jednako toliko platili smo paket toaletnog papira. E sada, Ivo Skaramuča jedan je od začetnika hrvatske privatne vinske industrije. Štoviše, obitelj Skaramuča posjednik je najvećeg vinograda na Dingaču, najglasovitijem hrvatskom vinskom položaju, zakonski zaštićenom još početkom šezdesetih godina. Ime Skaramuča trebalo bi, dakle, označavati jedan od najuglednijih dalmatinskih i hvatskih vinskih brandova, budući da ujedinjuje tradiciju i vrhunski terroir. Od vlasnika najvećeg vinograda na Dingaču prirodno se očekuju visoka kvaliteta i određena ekskluzivnost.
Umjesto toga, Skaramučina se vina u supermarketima prodaju po cijeni njemačkog toaletnog papira, što je potpuna katastrofa za potencijalno prestižni brand kakav bi Skaramuča trebao biti, kao i za imidž pelješkog vinarstva i vinogradarstva. Samo vino nije u svemu loše. Ono ima lijepu tamnocrvenu boju, miriše po slatkom prezrelom grožđu i pečenim trešnjama, no na okusu je bezlično, s onim ružnim aftertasteom po starim bačvama, tipičnim za velik broj loše napravljenih dalmatinskih vina (premda ovo vino vjerojatno nikad nije vidjelo bačvu), dok koncentracija opasno lavira na rubu potpune razvodnjenosti. Radi se, dakle, o tipičnom nižerazrednom supermarket proizvodu, koji opravdava svoju nisku cijenu.
Kako čitatelji Kulta Plave Kamenice dobro znaju, mi nismo protiv niskih cijena vina. Dapače, vrlo smo često afirmirali buteljke koje koštaju između 30 i 40 kuna, zato što one najširoj publici omogućuju da se upozna s kvalitetnim vinima. No, načelo 30 (25) do 40 ne može vrijediti za sva hrvatska vina. Taj je obrazac prodaje pogodan za velike proizvođače poput Iločkih podruma, Lagune, Belja i Kutjeva, koji žive od prodaje milijuna i milijuna litara. Njihov je glavni doprinos hrvatskoj vinskoj indsutriji što su kadri isporučiti vrlo pristojna vina (mnogo bolja od Skramučina plavca), u svakom rangu cijena. Riječ je o osvještenim masovnim proizvođačima čiji vinogradari i enolozi znaju kako napraviti dobro vino. S druge strane, Skaramuča nije i ne može biti masovni proizvođač. Skaramuča je Dingač! Dingač, ponovimo, mora značiti visoku kvalitetu i višu cijenu. Inače Dingač nema smisla.
Ako već obitelj Skaramuča mora (ili misli da mora) prodavati trećerazredna vina za 25 kuna, oni to ne smiju raditi pod svojim imenom. Skaramuče su u tom rangu cijena morali osmisliti posebni brand, koji bi afirmirao masovnu dostupnost plavca i neke njegove lako prepoznatljive značajke poput tradicionalnosti i povezanosti s potrošačkim običajima na hrvatskom jugu, ali koji se ne smije povezivati s imenom Skaramuča.
Skaramuče su, dakle, kad već prodaju vino za tako mali novac, morale izaći s drugim brandom, koji je namijenjen isključivo jeftinim policama u supermarketima. Ovako , njihov plavac po cijeni toaletnog papira, nužno i neizbježno kompromitira Dingač i Postup Skaramuča. Malo koji razuman restorater želi držati Dingač i Postup istog onog imena čiji se plavac prodaje za 25 kuna. Manji, privatni proizvođači vina žive od svog ugleda. To je prvo pravilo njihova posla. Onog trenutka kad se odreknu vlastitog renomea, počinje njihovo propadanje na tržištu. Slučaj vinarije Skaramuča tužno je poučan kad je riječ o nerazumijevanju temeljnih pravila dugoročne prodaje vina.
