Dodjela nagrada na Danima hrvatskog turizma, koji su se sredinom tjedna održavali u Malom Lošinju, nije izazvala kontraverze samo zbog prilično smiješne odluke o restoranu godine, opatijskoj Villi Ariston koju smo jučer recenzirali, nego i zbog čitavog niza drugih, podjednako nelogičnih izbora.
Primjerice, zaista je nerazumljivo zašto je nagradu za inovaciju godine dobio obiteljski resort s posebnim dječjim programom, kad su obiteljsko-dječji hoteli desetljećima star žanr. Jedan već godinama uspješno posluje i na samom Lošinju. Tvrditi, dakle, da je takav hotelski format inovativan, naprosto nije točno. Posebno je, nadalje, nelogično što Zagrebački advent nije osvojio niti jednu nagradu, premda je riječ o uvjerljivo najmasovnijoj, najpopularnijoj i financncijski najefikasnijoj turističkoj manifestaciji u unutrašnjosti Hrvatske.
Daljnja analiza ovogodišnjih nagrada podijeljenih na Danima turizma, a iza kojih stoji Ministarstvo turizma, pokazala bi još niz očiglednih pogrešaka, koje ne spadaju u kategoriju razlikovanja ukusa, nego su posljedica čistog neznanja ili namjerne neobjektivnosti. Što nas sve navodi na pitanje o stvarnoj ulozi Ministarstva turizma u promoviranju dobrih vrijednosti u bitnim segmentima hrvatskog turističkog proizvoda, kao što su restoranska industrija, vinska industrija i samo hotelijerstvo. Ta je uloga, nažalost, vrlo dvojbena.
Kad je riječ o restoranskoj industriji, prvo valja reći da Ministarstvo turizma, suprotno prvim najavama sadašnjeg ministra Garija Capellija, nije uspelo obraniti restoratere od udvostručenja PDV-a, što je izazvalo stagnaciju u razvoju jednog od najvažnijih sektora hrvatskog turizma. Drugo, Ministarstvo turizma ničim ne stimulira niti promovira pokušaje razvoja autentičnih hrvatskih kuhinja, utemeljenih na što više lokalnih proizvoda. Da Hrvatska nije gotovo monokulturno turistička zemlja, to ne bi bilo osobito važno. No, gastronomija definitivno može biti jedan do najvažnijih argumenata bilo koje jake turističke zemlje. Ona to u Hrvatskoj definitivno nije. U Hrvatsku gotovo nitko osim gostiju iz najbližeg susjedstva, koji poznaju lokalnu restoransku scenu, ne dolazi zbog vrhunske hrane. A Ministarstvo turizma, ne računajući Michelinovu akciju koju je vodio IDS-ov ministar Darko Lorencin, ne čini baš ništa da to promijeni.
Još je gori odnos Ministarstva turizma prema vinskoj industriji. Ministarstvo, ali i cijela Vlada (kao i niz prethodnih Vlada), ponašaju se kao da vino nije sastavni dio nacionalnog turističkog proizvoda. Država ne čini ništa na sustavnoj promociji hrvatske vinske industrije u inozemstvu, kao ni na unapređivanju vinske proizvodnje. Kako znamo iz niza obližnjih primjera, od Austrije do raznih talijanskih regija, vino može biti jedan do najvažnijih, upravo esencijalnih elemenata turističkog proizvoda.
Kad se, pak, radi o hotelijerstvu, činjenica je da Ministarstvo još nije provelo bar približno točnu kategorizaciju hotela, pa se i dalje neki zaista vrlo loši hoteli prodaju s pet zvjezdica premda zaslužuju tri do tri i pol, a neki koji naginju dvjema zvjedicama hvale se s četiri. Ispravna kategorizacija hotela krvav je i konfliktan posao, u koji Ministarstvo ne želi ući da se ne bi posvađalo s pojedinim velikim hotelskim kućama, pa smo tako nedavno mogli čuti i prijedlog o ukidanju obvezne kategorizacije. Taj je priejdlog najbolji dokaz koliko se Ministarstvo boji jednog neugodnog dijela svog posla.
Hrvatska zadnjih godina postiže fenomenalne turističke rezultate. Hrvatski turizam pravocrtno raste neovisno o tome tko je na vlasti i tko sjedi u Ministarstvu turizma u zagrebačkoj Kockici. Što samo pokazuje da Ministarstvo turizma nije osobito zaslužno za uspjeh hrvatskog turizma. Za taj su uspjeh neusporedivo zaslužniji brojni poduzetnici, od vlasnika malih konoba i vrhunskih restorana, preko organizatora popularnih festivala i manifestacija do investitora u ozbiljne hotele s pet zvjezdica
