Hrana u kultnom starinskom restoranu na vrhu Rubetićeve ulice nikad nije bila ukusnija. Kuhanje Kod Pere danas je neusporedivo preciznije i decentnije no u vrijeme dok je stari gospodin Miladin još vodio tu nostalgičnu gostionicu s pogledom na krovove u Vlaškoj i Draškovićevoj. Dokaz tome su i vrlo solidni faširani šnicli servirani s upravo izvrsnim pečenim grahom, punim mrkve, svježe paprike i pancete, koje smo danas ručali. Kuhanje kod Pere zapravo je 300 do 400 posto bolje nego u većini lokalnih zalogajnica. No, Pero je pun samo vikendima, kad je potrebno rezervirati. Evo što bi kod Pere trebali učiniti da se napune i radnim danom, osobito za ručak.
Prvo, trebali bi uvesti dnevnu kartu s niskim cijenama, od 35 do 60 ili 70 kuna, i manjim porcijama, koja bi se zaista svakodnevno mijenjala. Drugo, mogli bi pokušati formirati troslijedni dnevni meni, s po dvije do tri opcije za svaki slijed, koji bi koštao nekih desetak eura. Udruživanje tradicionalne, građanske kuhinje s cijenama iz bezveznih zalogajnica, trebalo bi se pokazati uspješnim. Niže se cijene mogu postići smanjivanjem porcija, koje su sada uistinu vrlo obilne.
Treće, Pero mora agresivno izaći na društvene mreže, jer ima što ponuditi i prodati. Posve je nevjerojatno da svi mogući doktori i profesori s obližnjih fakulteta i instituta ne žele ručati u klasičnoj zagrebačkoj instituciji. Ne žele, jer vjerojatno ne znaju da je Pero vitalan baš kao u svojim zlatnim godinama. I četvrto, Pero bi trebao uspostaviti logičnu i organiziranu vinsku politiku. Super je što drže dobra piva, ali vina ondje dolaze sasvim slučajno. Restoran Kod Pere spada među onih nekoliko zagrebačkih lokala, za koje vrijedi navijati.
