Prošlog smo se četvrtka, pošto nam je propao jedan sastanak u Petrinjskoj, prošetali tržnicom Dolac. Na Dolac inače idemo ili subotom kad je ondje tolika gužva da se ne može zaključiti kakva je to zapravo tržnica, ili nedjeljom kad je ponuda prirodno desetkovana. Dolac je,naravno, važna zagrebačka kulturna institucija i turistička atrakcija: tržnica Dolac spada među identitetske zagrebačke lokacije. Tržnica Dolac svoj je funkcionalni ugled reafirmirala u devedesetim i ranim dvijetisućitim godinama, s novom ribarnicom, prvim štandovima s ekološkim povrćem, prvim konfekcioniranim mesnicama i nizom atraktivnih lokala: Ana Ugarković i Dino Galvagno svojedobno su kuhali u Kerempuhu, gostionici čija terasa nadgleda tržnicu Dolac. Dolac je danas, nažalost, daleko od svojih zlatnih dana, u što smo se uvjerili i prošlog četvrtka kad je tržnica bila relativno prazna, pa smo je mogli pažljivije razgledati.
.
Središnjom, prizemnom razinom odmah do glavnih vrata, dominiraju masovne pekarnice i peradarnice čija roba nije puno kvalitetnija od one iz supermarketa. Središnji dio trbuha Dolca prepušten je zastarjelim mesnicama koje se do danas nisu potrudile ispravno (ili bilo kako) rezati steakove, janjeće kotlete pa čak ni teleće šnicle. I poslije dvadeset godina Miramar je najnaprednija mesnica na Dolcu. Miramar, međutim, sa sadašnjom ponudom ne bi mogao preživjeti u centru Beča ili Berlina, kao ni u Trstu. Eatalyeva tršćanska mesnica s lakoćom posramljuje sve mesare s Dolca, koji nisu primijetili da su bolji zagrebački i hrvatski restorani već davno nabavili agere za govedinu, i da dobra samoposluživanja poput Konzuma u Radničkoj prodaju lijepo narezano i odležano meso. Središnji dio prizemnog Dolca može se pohvaliti tek klupama blizu stepenica, gdje kumice ljeti prodaju mlado povrće i pušleke aromatičnih trava, a sada kiselo zelje, repu i ukiseljeno povrće.
Ribarnica nas također nije oduševila. Štandovi desno od ulaza kraj samog zida, koje drže samostalni ribari, prošlog su četvrtka bili posve prazni. Većina izložene ribe na drugim štandovima dolazila je iz uvoza ili uzgoja. Svidjele su nam se jedino velike divlje orade za samo 120 kuna, koje smo vidjeli na tek jednom pultu. Zanimljivo je da manja i loše opremljena ribarnica na Kvatriću često ima bolju ponudu svježe ribe od najveće gradske ribarnice na Dolcu. Otvoreni dio tržnice, legendarna terasa koja vizualno određuje Dolac, u ovo doba godine također nije osobito impresivna. Osim već legendarne Dalmatinke, plave i visoke gospođe Snježane kraj čijih klupa punih limuna, naranči, mandula i svakovrsnog zelenog povrća s guštom stojimo u redu, većina drugih klupa nudi tek prosječnu robu.
Gospođe s Markuševca, čije su klupe smještene bliže Trgu bana Jelačića, katkad donose najbolje i najsvježije vrganje i lisičarke, no prošlog četvrtka na Dolcu nije bilo šumskih gljiva. Posebni je problem tržnice Dolac prilično grozna ugostiteljska ponuda, od koje odskače jedino vrlo, vrlo dobri bistro Pod zidom.
Tržnica Dolac trebala bi biti zagrebačka Boqueria, mjesto gdje možete kupiti najbolji kruh, najrazličitiju i najsvježiju ribu, najatraktivnije meso i najzelenije i najcrvenije lokalno povrće i voće. I gdje usput možete nešto slasno i jednostavno pojesti. Koliko god volimo i poštujemo Dolac, on već dugo ne ispunjava ni jedno od tih mjerila.
DOLAC
Dolac 9, Zagreb
RIBA + 3/5 POVRĆE, VOĆE I GLJIVE + 3/5 MLIJEČNI PROIZVODI 4/5 MESO 2/5 KRUH 2/5
