Svi mi koji smo sudionici vinske scene u Hrvata težimo jačoj prepoznatljivosti na tržištu, kako domaćem tako i onom vanjskom. Unazad nekoliko godina, od našeg ulaska u EU, i to je vanjsko tržište dijelom postalo domaće, bliže, naše, s manje administrativnih prepreka i birokratskih komplikacija. Kratko rečeno, pale su granice i vinu je olakšan put iz Hrvatske, ali i u Hrvatsku.
Kretanja na trzištu su loša po nas; brže ulaze strana vina na hrvatsku scenu nego što naša izlaze van. Situacija je ozbiljna i postupno gubimo pozicije na domaćem tržištu, najprije u maloprodaji, a onda i u HoReCi. Danas, već na dvije do tri naše boce stoji jedna strana, a u idućim će godinama pozicija stranih vina dodatno jačati.
Puno su jači od nas, jer iza njih stoje nacionalne politike. Ovdje se radi o trendovima koje smo očekivali i za koje smo se spremali, no sve se odvija mnogo brže nego sto smo mislili. Nasuprot tome, naš put u svijet mnogo je sporiji. Dok u Hrvatsku ulaze uglavnom jeftina vina, mi izvozimo skuplja vina, no mnogo manje nego što bismo željeli. U pravilu, hrvatski vinar nastoji prodati tamo gdje je to jednostavnije i tako ostaje na domaćem terenu čuvajući rezultat, no bez napretka sektora proizvodnje vina. Logično je da moramo iskoristiti domaći turizam i kroz njega prodati što više vina, no bez izlaska vani u opasnoj smo zoni i gubimo na konkurentnosti našeg proizvoda.
Hrvatska, za razliku od većine ostalih zemalja EU može podizati nove vinograde bez ograničenja. Samo krajem 19. stoljeća u Istri je bilo deset puta više vinograda nego danas. Dakle, potencijal postoji. Kada bi, primjerice, Italija ili Francuska bile u našoj poziciji, svjedočili bismo novoj vinskoj revoluciji i užurbanom nastajanju novih vinograda, povećanju proizvodnje i novih profita, sa posljedičnim blagostanjem za njihov vinski sektor i društvo uopće. U našem slučaju nema bitnog rasta vinogradarskih površina, nema rasta vinske industrije, i usudio bih se reći da je veliki razlog za to nepostojanje imidža Hrvatske kao zemlje u kojoj se rade dobra vina. No, najveći razlog za ovakvo stanje poprilično je jasan – nedostatak političke volje kod ljudi koji vode ovu zemlju da se zaigra na kartu vina. Ponajprije mislim da bi naši ključni političari, oni koji donose strateške odluke u zemlji, počevši od premijera i predsjednice, morali više znati o vinu, prije svega našem, jer ukoliko se na tom području ne osjećaju dobro, ne mogu niti vjerovati u to, pa tako ni koristiti vino u promotivne svrhe. Vino je danas alat visoke politike. Hrvatska bez sumnje može igrati tu međunarodnu utakmicu, strategije i analize tržišta postoje, znamo kako i gdje nastupati, stvorili smo priču o našem vinskom kraju i znamo u čemu smo dobri.
U Istri smo prije dvadesetak godina s puno entuzijazma i ljubavi prema svom kraju radili na edukaciji o vinu kroz simpatične tečajeve za sommeliere, koji su nam u početku dolazili iz Italije. Vrlo brzo, nekoliko stotina polaznika različitih profila, uključujući lokalne političare, naučio je podosta o vinu. Šušur je potaknuo kreativnost na raznim poljima.
Malvazija je vrlo brzo postala sinonim za Istru i simbol identiteta. Biti ponosan na svoje vrijednosti tako je prirodno i lijepo – uslijedila je izvrsna priča maslinova ulja koje danas oduševljava, zatim tartufa, pršuta, šparuga, i još mnogočega. Ta su nas iskustva i želja vodili kad smo prije osam godina u Zagrebu pokretali nacionalno udruženje vinara. Sve se u početku dobro razvijalo, skupili smo velike i male, posložili regije u lijepu sliku, vizualni identitet. Stali smo u trenutku kad nismo dobili dovoljnu podršku od državnih vlasti. Vjerujem dijelom iz neznanja, a dijelom i zbog manjka hrabrosti struktura, koje čuvaju svoje pozicije moći.
Vino je svugdje adut u promociji zemlje – okrenimo se oko sebe, primjera je mnogo. Susjedna Austrija, zemlja umnogočemu slična nama, s novim vinskim putom nakon skandala 1985. i trovanja glikolom kada je de facto nestala s vinske scene, danas izvozi više vina nego što Hrvatska proizvede. Na vinskim kartama finih restorana u svjetskim metropolama sve češće možemo naći odjeljke o austrijskim vinima, a nacionalna predstavljanja vinske Austrije sve su češća na mjestima važnim za bildanje imidža teritorija. Obišli smo ih više puta, naučili kako se to radi, no nismo uspjeli progurati njihov model kod nas.
Promocija hrvatskog vina u svijetu nije samo posao vinara. Mala smo zemlja i teže nas se vidi, stoga je zajedništvo preduvjet uspjeha. U našem slučaju to znači ponajprije čvrsto povezivanje s prirodnim partnerom – našom turističkom slikom, u kojoj vino mora biti važan dio proizvoda. Tu pričamo originalnu priču, dio smo starog vinskog svijeta, dio kolijevke kulture gdje je vino način zivota, svakodnevnice, dio identiteta. To svijet voli.
Pojesti i popiti dobro sve je češći razlog putovanja na fina mjesta koja nude nešto posebno. Doživljaj učenja o nekom kraju kroz žlicu i čašu veliki je trend u svijetu, i na toj velikoj sceni naravno ima mjesta za nas. Gastronomija danas evoluira brže nego ikad, sloboda uživanja donosi i novi biznis, a naša raznolikost naš je veliki adut. Ljudi u svijetu vole priču o plavcu, graševini i malvaziji, a obožavaju kad to upakiramo sa pašticadom, čvarcima ili tartufima. Naša priroda i tradicija neiscrpni su izvor inspiracije.
Kada bismo zaigrali na kartu vina i gastronomije , naša bi zemlja dobila novi vjetar u leđa i dobru vibru. Nacionalnog ponosa imamo napretek, usmjeriti ga u ove autentične i moderne vrijednosti pjata i čaše dobro bi došlo svima u društvu. Zdravi uvjeti poslovanja, manji porezi, onakvi kakve imaju naši susjedi, od životne su nam važnosti. O tome ovisi kolike su nam šanse.
Samo mali odmak naših vinara i ugostitelja od plesanja po rubu egzistencije, mogao bi donijeti novi osmijeh, novu kreaciju i novu kvalitetu. Naš vinar i ugostitelj bio bi sigurniji u sebe, spremniji promatrati druge bez fige u džepu, usvajati nova znanja, učiti od drugih i napredovati. Time bismo još bolje iskoristili naše resurse, posebne pozicije vinograda, našu autentičnu namirnicu u kuhinji i bili atraktivniji našoj publici. Naša publika, turisti koji nas pohode, konzumenti naših vina i hrane po svijetu, znaju da smo svoji, malo pomaknuti, i to mnogi vole. Fali nam malo više radosti i osmijeha. Kad bismo bili malo veseliji, još bi nas više voljeli.
Ovaj komentar objavljen je u Godišnjem vinskom izvještaju 2017. Kulta Plave Kamenice. Izvještaj možete pročitati i downloadati OVDJE.
