Fenomenalne kobasice od boškarina, jednostavno, savjesno kuhanje i dobre cijene konobu Alla Beccaccia čine gotovo nepobjedivom u svom žanru u okolici Pule, a i šire
Konoba Alla Beccaccia (beccaccia znači šljuka) uzoran je primjer ovog često kompromitiranog ugostiteljskog žanra. Ona je starinski, ali toplo uređena; vatra u kaminu, na kojem se priprema ponešto hrane, svakako doprinosi ugođaju: jelovnik je jako lokalan, a cijene su niske, ne samo za zagrebačke kriterije. Dapače, kad smo vidjeli račun, imali smo osjećaj da se nalazimo negdje u Baranji, a ne u Istri na samom početku turističke sezone.
U Beccacci, okruženoj engleski dotjeranim travnjakom s kojeg smo promatrali stado ovaca udaljeno kojih stotinjak metara, prvo su nas ponudili jednom od boljih verzija istarskog pršuta (nije bio preslan ni pretvrd), te zaista senzacionalnom kobasicom od boškarina, koja nas je toliko oduševila da smo tražili pojačanje. Kobasica se proizvodi u jednom domaćinstvu u Kašteliru. Zatim smo dobili filee romba, s pireom od krumpira i mladim špinatom. Najjednostavnije na svijetu, ali potpuno savršeno.
Romb je bio sočan, želatinozan, ni sekundu prepečen, raskošno bogat, dok su slatkoća krumpira i povrća fukcionirali kao sjajni kontrast njegovoj blagoj mineralnosti. Ovo jednostavno, bijelo-zeleno jelo posluženo na većim bijelim tanjurima, ubraja se u najfiniju hranu što smo probali ove godine; radi se o trijumfu rustikalnog minimalizma, s kakvim se vrlo rijetko susrećemo, koji nam je, bar privremeno vratio poverenje u format konobe. Ovdje još treba dodati kako smo se i prije tri godine uvjerili da u La Beccacci zaista znaju s ribom, kada su nam gotovo jednako perfektno ispekli ovećeg lista.
Kasnotravanjskog kišnog popodneva gosti Beccaccie mogli su birati i između krem juhe od šparoga, istarske maneštre, kućne paste sa šugom od vepra ili s vrganjima, ili s tartufima, pa bifteka, fiorentine, teleće koljenice i svježih liganja… Ostalo nismo uspjeli zapamtiti. Među ostalim i zato što nas je račun dekoncentrirao.
Bijela riba je prilično skupa, a ni pršut ni boškarin nisu odveć jeftini. A mi smo pršut, duplu porciju kobasice od boškarina, dvije vrste sira, četiri filea romba, buteljku vina, dvije vode i kavu platili 490 kuna. U Zagrebu, ali i u Rovinju, toliko bi nas koštali samo riba i voda. Jedna od tajni niskog računa jest cijena vina: Benvenutijeva malvazija iz lanjske berbe košta 110 kuna, što zaista jest iznimno povoljno, uzmemo li u obzir da isto to vino u trgovinama stoji oko 70 kuna. Izbor vina najslabija je točka Beccaccina koncepta: imali su samo dvije buteljirane malvazije iz lanjske, izvrsne berbe, ne toče ni jedan pjenušac na čaše, a kućno, otvoreno vino,(jedna nam buteljka , naravno, nije bila dovoljna) spada među najslabije i najstaromodnije malvazije što smo ih kušali zadnjih godina. Radi se o domaćem vinu, u pežorativnom smislu te riječi. Uz malo kompetentniju vinsku listu, Alla Beccaccia bi se mogla uvrititi među najbolje istarske restorane.
ALLA BECCACCIA
Ulica Pineta 25, Valbandon
OCJENA-4/5
sve kreditne kartice
Kako su recenzenti vodiča The Truffle ocijenili Alla Beccaccia, možete pogledati OVDJE
