Decanterov vinski kritičar Andrew Jefford svoju je božićnu vinsku kolumnu posvetio svom prijatelju, britanskom piscu Kazuu Ishiguru, dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 2017. Jefford se prisjeća Ishigura kao postdiplomca s kojim je studirao na Sveučilištu East Anglia, i potaknut vijestima o Nobelovoj nagradi, lamentira o neočekivanim sličnostima vinarstva i književnosti, i sličnom utjecaju koji na nas imaju velika vina i veliki romani. Prevedenu kolumnu objaljenu pod naslovom Lessons from the laureate, prenosimo u cijelosti:
Zagušljiva predavaonica; toplo popodne; rasprava o Henryju Jamesu. Koji roman? Portrait of a Lady? Ne sjećam se, prošlo je gotovo 40 godina. Neki studenti već su izgubili zanimanje, jedan ili dvojica su drijemali. Jedan je student, međutim, zagrizao u tipično dugačke i zakučaste Jamesove rečenice i nije puštao, kao terijer kad zgrabi igračku. Pokušavao je raspetljati relevantne od manje važnih sklopova, pomiriti zamjenice s objektima pokušavajući razotkriti što je James zaista htio reći. Zapetljane rečenice su ga, međutim, poražavale. “Što je mislio?” pitao je uporno.
Sjetio sam se tog trenutka oko podneva 5. listopada ove godine, kad mi je brat poslao poruku da je taj student, Kazuo Ishiguro, upravo dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ostanite sa mnom još par odlomaka, i objasnit ću zašto ova priča spada u božićnu vinsku kolumnu.
Ish kojega sam tada poznavao (i supruga Lorna ga zove tako) bio je flegmatični bivši socijalni radnik čiji plan da postane britanski Bob Dylan još nije bio upalio, ali ga je odbijena radio drama dovela na tek osnovani postdiplomski studij kreativnog pisanja na Sveučilištu East Anglia (ja sam studirao na postdiplomskom iz kojega je Kreativno pisanje posudilo dva modula). Ishove priče bile su mirne, čudne i u njima se malo toga događalo. Ali bile su dubinski koherentne, privlačile su. Uskoro se izdvojio kao najtalentiraniji od šest studenata te godine, pa mu je izdavač Faber & Faber ponudio ugovor. Dvije godine kasnije objavio je prvi roman A Pale View of Hills, a zatim još šest, uključujući Na kraju dana nagrađen Bookerom.
Ako ste čitali neku do tih knjiga i usporedili je s drugim suvremenim romanima, svjesni ste da su razlike očigledne. (Ishigurov) jezik, kao prvo, jednostavan je i naizgled običan. Književnost toliko lišena književničke razmetljivosti da jedva i da sliči “književnom”, golemi je plus za mnoge čitatelje. Ne treba vam rječnik. Prevoditelji vole njegov rad (a on kaže da u pisanju vodi računa o prevoditeljima).
Ipak, riječ je o izrazito umjetničkim romanima. Riječi jesu jednostavne, ali su nepogrešivo odabrane. Njegovo najveće umijeće je u samom pripovijedanju, on pokušava uvući čitatelja u rasplet priče puno jače od pisaca koje smatramo “umjetničkijima”. Prijateljske, izuzetno pristupačne površine ovih priča, čitatelja brzo povuku ispod površine, u istraživanje onoga što se krije u dubini. Sve su spoznaje prepuštene čitatelju, on živi u priči umjesto da sjedi kao pasivni gledatelj showa velikog pisca.
Skromnosti stila treba dodati znatiželju i empatiju prema likovima, čak i kada (kao butler Steven, središnji lik romana Na kraju dana) ti likovi nisu dopadljivi i kada su sami krivi za svoju propast. Ish je uvijek bio sjajan pitač, istraživač ljudskih života, i zaista je jako teško navesti ga da o svom životu otkrije imalo više od onoga što vas sam navede da otkrijete o svom. U središtu njegova rada je zamišljeni drugi, a ne sam pisac, i ta galerija drugih duboko je realizirana i izdašna, što čitatelj brzo shvaća kad čita njegove knjige.
Umjetničko djelo je, naravno, u potpunosti kreacija ljudskog uma, dok vinar samo vodi transformaciju jednog proizvoda u drugi. Vinarstvo je zanat, a ne umjetnost. Dva procesa ipak su slična, utoliko što i umjetnik i vinar moraju napraviti bezbroj važnih izbora, čije će se posljedice odraziti na gotov rad, na proizvod. U uživanju u vinu estetski je element vrlo važan. Veliko vino je puno više od spleta sretnih prirodnih okolnosti, ono je izrađeni proizvod. Kakav uopće zaključak možemo izvući o pravljenju vina uzimajući u obzir postignuće ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost?
Za početak, manjak razmetljivosti. Kad se radi vino, jako je lako odvrnuti pojačalo, uvesti strane elemente ili naglasiti kontraste da bi se dobio rezultat za show, i takva vina često će iskočiti na kušanjima, kao što raskošno napisane knjige privlače pažnju kritičara. Ne treba kriviti tu strategiju; na taj su način napisani veliki romani, sjetimo se samo verbalnog blještavila Moby Dicka. Flambojantna vina mogu pružiti užitak i razvedriti život. Pitkost je, međutim, druga stvar. Vina koja ne privlače veliku pažnju na površini i nisu jako kontrastirana, u pravilu stvaraju dublje zadovoljstvo. Vinar često mora biti hrabriji i vještiji da u podrumu ne bi činio ništa, jer to znači da mora učiniti sve kako bi osigurao savršenu sirovinu, grožđe. To je ekvivalent odabiru jednostavnih riječi, odabiru u kojem se, međutim, važe značenje svake odabrane riječi.
Druga lekcija Ishigurova rada je primat pripovijedanja, a vinski ekvivalent fabule u romanu je ekspresija mjesta i porijekla. U romanu je najvažnija njegova priča, što nam ona govori; u vinu je najvažnija priča o mjestu. Mjesto, na koncu, razdvaja sva ozbiljna vina (koja su pak ekvivalent književnim djelima). Mjesto vino čini jedinstvenim, i mjesto je ono što smo ponekad spremni platiti više u vinu. Svaka strategija koja vas isključuje iz priče, ili briše osjećaj mjesta u vinu, odustajanje je od najvišeg poziva. Razlika je u tome što pisci biraju svoje priče, dok vinari svoja mjesta uglavnom ne biraju. Ipak, ostaju vjerni njihovim narativima, taj osjećaj mjesta u vinarima je primordijalan. Ideali su jasnoća, transparentnost, iskrenost i istinitost porijekla. To kao vinar dajete svijetu, kao što pisac svijetu daje svoju pisanu priču. Svijet mora sam odlučiti što će dalje s tim.
Konačna lekcija? U obrazloženju za Ishigurovu Nobelovu nagradu spominje se “emocionalna sila” njegova rada, iako švedski odbor u nastavku ističe i “otkrivanje provalije ispod našeg iluzornog osjećaja povezanosti sa svijetom.” Ja bih to stavio u vedriji i pozitivniji kontekst, Ishigura kao duboko i suptilno suosjećajnog pisca. U svom govoru prilikom primanja Nobelove nagrade, Ishiguro je rekao: “za mene je najvažnije da priče prenose osjećaje. Da nas privuku onome što dijelimo kao ljudska bića, neovisno o našim granicama i podjelama…priče su poruka jednog čovjeka drugome: Evo kako se osjećam. Možeš li me razumjeti? Osjećaš li se i ti tako?”
To podsjeća na ono što vinari daju ljudima. Zbog alkohola, vino je emocionalna sila koja utječe na naše osjećaje, ali i nešto više. Alkohol u vinu nema isti efekt kao alkohol u cideru, votki ili jakom lageru. Iako je kemijski možda identičan, alkohol je u vinu umotan u mnogo toga. Kroz moć aluzije, on nas stalno podsjeća na svijet prirode i naša osjetilna sjećanja na njega. Milošću alkohola koji djeluje kroz emocije, zapravo ne pretjerujemo ako kažemo da veliko vino u čovjeku može potaknuti suosjećanje i ljubav prema prirodi, kao što pisac svojim pisanjem može potaknuti suosjećanje i ljubav prema svojim likovima. Dobro vinarstvo izvlači ljepotu i finoću iz aluzije u prednji plan, budeći u nama empatiju prema našem osjetilnom okolišu.
Nadam se da ćete i vi, i Ish, danas moći uživati u takvom vinu.
