Hrvatska je u 2017. godini od turizma zaradila oko 11 milijardi dolara. i to usprkos činjenici što još ne posjeduje zaista razvijenu turističku infrastrukturu, pri čemu osobito bolnu točku čine brojni neadekvatni hoteli, koji svojim zvjezdicama sugeriraju da pružaju udobnost ili luksuz, ili bilo kakvu dodanu vrijednost, dok je u stvari riječ ili o bazičnim prenoćištima iz osamdesetih godina, ili o organizacijama s dubokim unutarnjim pogreškama u upravljanju.
Uz povećanje broja hotela, poboljšanje razine hotelske ponude jedan je od primarnih izvora daljnjeg rasta prihoda hrvatskog turizma. Ova lista nije, naravno, lista najgorih hotela na moru, nego lista hotela koji obećavaju znatno više nego što pružaju.
Continental je, dakle, hotel s malim i loše uređenim sobama, u kojima se jako osjete svi mirisi iz kuhinje, i u kojima se na pretprošlu Staru godinu nije moglo regulirati grijanje, pa je temperatura u našoj sobi varirala između 29 i 30 stupnjeva.
Premda smo nekoliko puta zamolili osoblje na recepciji da učine bilo što s grijanjem, i premda su nam obećali da će srediti problem, temperatura se ni ujutro nije spuštala ispod trideset stupnjeva. No, nije se radilo samo o grijanju, nego o ukupnom dojmu što ga ostavlja taj posve neuređeni i zastarjeli hotel(ne računajući vrlo solidan restoran i bar). Continental je , zapravo, hotel koji vrijedi dvije zvjezdice, premda na vratima nosi četiri zvjezdice.
Molindrio je zaslužio tako visoki plasman na ovoj listi, zato što ponavlja hotelski obrazac iz Istre osamdesetih godina prošlog stoljeća. Molindrio je, dakle, raskošno osvijetljena velika građevina, s još ljepše osvijetljenim golemim bazenom. Molindrio izvana obećava luksuz. Sve drugo je jako loše i posve suprotno prvom vizualnom dojmu. Od činjenice da od parkinga do recepcije morate nositi prtljagu jedno tri ili četiri minute (naravno, bellboyi ne postoje), do asketski uređenih soba u kojima nema baš ništa lijepo ili ugodno osim pogleda. Molindrio, koji formalno nosi četiri, premda zaslužuje tri zvjezdice, primjer je porečke turističke neambicioznosti, zbog koje je, uostalom, u tom lijepom gradu zamrla bilo kakva ozbiljnija restoranska scena. Gosti koji su zadovoljni Molindrio ne žele trošiti novac u boljim restoranima. Porečki slučaj, nije, nažalost, jedinstven u Istri.
Kao što smo ovih dana opisali, Mozart je nažalost debakl u skoro svim elementima hotelske ponude, osim što je smješten u lijepoj zagradi i posjeduje pristojne javne prostore. Mozart je jedan od najboljih primjera bagatelizacije pet zvjezdica. Jer, ako Mozart može nositi pet zvjezdica, što hotelska kategorizacija u Hrvatskoj uopće znači, osim ismijavanje samog sustava zvjezdica? Opatija je, formalno, puna hotela s pet zvjezdica. U stvarnosti , najvišu kategoriju zaslužuju samo Navis i Bevanda.
Da se Bastion ne hvali članstvom u Relais et Chateaux, i da nema odgovarajuće cijene (koje su opet povezane s članstvom u tom prestižnom udruženju), Bastion bi bio pristojan mali hotel na prekrasnom položaju usred zadarskih zidina.
Međutim, od članova Relais et Chateauxa očekujemo barem malo luksuza, viši stupanj udobnosti i stilski konzekventno uređene interijere. Umjesto svega toga, sobe u Bastionu relativno su neudobne, natrpane raznolikim komadima namještaja, te ostavljaju stanovit dojam zastarjelosti. Bastion je, u stvarnosti, normalni,osrednji kičasti hotel na fantastičnoj lokaciji koji, recimo, zavređuje tri zvjezdice.
Kvarner je iznutra solidno preuređen, s namještajem koji uglavnom odgovara duhu Opatije i stilu razdoblja izgradnje jednog od naših najstarijih hotela. No, Kvarner ima dva problema. Jedan je strateške naravi: njegovi vlasnici naprosto su morali pokušati od te prekrasne palače napraviti hotel s pet zvjezdica, što se nije htjelo jer se valjda procjenjivalo da Opatiji kao destinaciji nije potrebno pravih pet zvjezdica.
Drugi je problem operativne naravi. Riječ je o posve neuigranom osoblju, koje ne zna glavna pravila svog posla. Primjerice, dok smo čekali taksi, dvoje zaposlenih , blizu recepcije, u nazočnosti drugih gostiju, prilično su glasno ogovarali jednog od svojih šefova. Još gore, na vrlo lijepoj Kvarnerovoj terasi trebalo nam je, premda nije bilo nikakve gužve, najmanje dvadeset minuta da naručimo dvije čaše pjenušca. Usput smo sjedili na prljavim naslonjačima, s kojih nitko nije čistio golublji ili galeblji izmet, i na čijem su se tapecirungu vidjela oštećenja i rupe (iako je hotel relativno nedavno otvoren). Osoblje jest jedan od glavnih problema hrvatske hotelske industrije, ali obnovljeni hotel palača s golemom povijesnom reputacijom, ipak bi morao pružati efikasniju i pristojniju uslugu.
Lone je,dakle, godinama bio jedan od naših omiljenih hotela. Volimo njegovu arhitekturu, njegov položaj, njegov nehajni luksuz, i njegove udobne i zaista dobre sobe. U Loneu se, međutim, raspao F&B, što je vidljivo u svemu od sadržaja minibara, pa do sadržaja pravog bara, gdje smo jedne noći lanjskog proljeća zatekli sirotog barmena kako miješa koktele od sastojaka primjerenih lošem kvartovskom kafiću, a ne hotelu s pet zvjezdica. Ispod teksta o Loneovom problemima s pićem i hranom, pojavio se niz komentara gostiju koji su s time Loneovim sektorom imali još mnogo gora iskustva. Zaista je neobično da je raspad Loneva F&B-a gotovo koincidirao s otvaranjem Mullini Beacha, jedne od najljepših i najboljih hotelskih plaža na cijelom Jadranu, s odličnim izborom pića, gdje se kupaju i Loneovi gosti.
