U Grgosovoj špilji uspjeli su modernizirati obrasce lokalne građansko-seljačke kuhinje, i od njih stvoriti autentični, suvremeni i na momente senzacionalni gastronomski užitak
Nismo bili sigurni jesmo li dobro čuli našeg omiljenog konobara iz Špilje, kad nam je rekao da je dimljena pastrva ukrašena kavijarom od balsamica. Prilično je neočekivano da se restoran kraj Samobora upušta u sferifikaciju balsamica. Pa ipak, na sjajnom pastrvinom fileu dobili smo rubinskocrne kuglice koje su izgledale kao kavijar, ali se sigurno nije radilo o kavijaru. Slučaj s dimljenom pastrvom samo je jedan od primjera kulinarskih promjena u Špilji. Grgosova Špilja, restoran smješten nekoliko sela iza Otruševačkog groblja, u prelijepoj zelenoj divljini, prvi je, ne samo samoborski, nego i zagrebački restoran, koji je uspio spektakularizirati i modernizirati rustikalnu domaću kuhinju. U Špilji su porcije i dalje goleme.
Kao ni prije petnaestak godina, ni ove nedjelje nismo uspjeli pojesti teleće-janjeću pljeskavicu koja je, naravno, neusporedivo finija nego u svim zagrebačkim roštiljarnama zajedno. Gusta janjeća juha s bobom svjedočila je o pomacima unutar glavnog lokalnog gastronomskog koda (što ga čine goveđe juhe, juhe od vrganja i slični recepti), dok su elegantni goveđi obrazi kuhani u cimetu pokazali da Špilja zna što radi i kada poduzima korake potpuno nesklapne svom okruženju; šteta je jedino što su mali njoki, posluženi uz govedinu, bili nedopustivo prekuhani.
Najsenzacionalnije jelo koje smo u prvomajsku kišnu predvečer vidjeli u Špilji, nije, nažalost, završilo na našim tanjurima. Par za stolom do našeg naručio je golemu štuku, koja je izgledala dovoljno dobro da se kvalificira za uvodni spot bilo koje emisije Anthonyja Bourdaina.
Grgosova Špilja jedini je restoran u Zagrebu i zagrebačkom okruženju, koji je uspio modernizirati obrasce lokalne, građansko-seljačke kuhinje, i od njih stvoriti autentični, suvremeni i katkad senzacionalni gastronomski užitak. Utoliko se Špilja ubraja među četiri ili pet najboljih zagrebačkih restorana: kad je, pak, riječ o Samoboru, Špilja je uvjerljivo i bez ikakve konkurencije na prvom mjestu. Naravno, ni u Špilji sve nije perfektno.
Koliko god da cijenimo entuzijazam osoblja koje goste detaljno informira o meniju, željeli bismo na stoloviama dobiti formalni jelovnik i vinsku kartu. Drugo, Špilja je sada već toliko dobra i kulinarski ambiciozna da bi, uz niz pjenušaca, trebala početi točiti šampanjce na čaše. Treće, premda su porcije goleme, bilo bi zgodno gostima donijeti neku vrstu zabavnog couverta, koji bi naglasio stilizaciju i maštovitost Špiljine kuhinje. Četvrto, kad smo poslije ručka tražili čašu crnog vina, dobili smo tek jedan solidni hrvatski plavac. Ne bi li bilo logičnije da su nas ponudli Tomčevim, Korakovim ili Šemberovim crnim pinotom? Restoran poput Špilje morao bi njegovati pravilo Pij lokalno, pogotovo ako se lokalno odnosi na zaista vrlo dobre vinare.
Svim ovim zamjerkama usprkos, Špilja je izvrstan lokal, koji najtoplije preporučujemo. Pastrvu, čvarke, janjeću juhu, goveđe obraze, pljeskavicu, dvije salate, dvije čaše Tomčeva Rosea, buteljku nove Coronicine malvazije, dvije boce vode i čašu Dubokovićeva plavca, platili smo 551 kunu. Očekivali smo da ćemo platiti mnogo više.
Grgosova špilja
Otruševac kraj Samobora
Ocjena 4/5
kartice: Visa i Master
Kako su recenzenti vodiča The Truffle ocijenili Grgosovu špilju, možete pogledati OVDJE
