Stara vura u podrumu Muzeja grada Zagreba, u stoljećima staroj zgradi, jedna je od najvažnijih zagrebačkih restoranskih adresa. U Staroj vuri prvi smo put jeli pradavne 1984. godine na maturalnoj večeri novinarskog razreda Križanićeve gimnazije. Još se sjećamo menija: pohani žablji kraci, pa onda steakovi s umacima od gorgonzole i zelenog papra. U ono je vrijeme restoran bio smješten na prizemnoj razini zgrade, gdje je danas ulaz u Muzej.
Uz neobično civiliziranu hranu, glavna je atrakcija bio genijalni Profesor, gospodin u šezdesetim godinama koji je po danu predavao povijest u Križanićevoj gimnaziji, da bi se navečer pretvarao u jednog od najboljih konobara u Zagrebu. U devedesetim se godinama Stara vura preselila u podrum Muzeja grada Zagreba. U tom je prostoru jedno godinu dana kuhao legendarni splitski chef Miro Bogdanović, koji je lani umro. Iz Bogdanovićevih vremena pamtimo biftek s jastogom.
Početkom dvijetisućitih hrana je postajala sve gora, vidjelo se da u restoranu više nema novca, kao ni minimalnog koncepta, pa se Stara vura ugasila. Da bi se nedavno ponovo otvorila, s decentnim uređenjem koje ne smeta 400 godina starim podrumskim zidovima. Sudeći po meniju objavljenom na webu, Stara vura starinski je riblji restoran s previše jela, od kojih mnoga potječu iz osamdesetih i devedesetih godina. U stvarnosti, Stara vura u subotu je raspolagala s minimalnim izborom ribe (file tune, file grdobine, par manjih orada) i s dobrim izborom školjki. Za predjelo smo naručili vrlo fine stonske kamenice i fenomenalne kunjke, koje su bile toliko pune mora da smo ih poželjeli pojesti jedno stotinjak.
Medaljoni grdobine bili su okej, ali ne više od toga. Umak od bijelog vina nije imao puno karaktera, ali je zato blitva koju smo naručili kao prilog, bila baš perfektno kuhana. Kao što je i biftek bio skoro savršeno pečen, s uzornom rešetkom na kori. Sirevi su pak razočarali: nešto što se zove Paški sir, a što restoran nabavlja od nekog veleprodajnog dilera iz Radničke ceste, bio je gumenast i bezukusan. Među desertima ponudili su nam jagode u zelenom papru, recept iz Esplanadina Bistroa iz 1991.godine. Stara vura je restoran koji zasad luta između dobrog i lošeg: na stol vam odmah donesu neka od najboljih hrvatskih ulja poput Belića i Ipše, s vrlo dobrim kruhovima, ali i najgori balsamico iz supermarketa. Na vinskoj je karti nekoliko dobrih pjenušaca i šampanjaca, ali nema ni jednog od zaista zahtjevnih vina. Osim toga, neobično je da vina vode pod egidom Cjenik pića. I, povrh svega, misle da se škampi prevode kao shrimps. Bilo bi lijepo da Stara vura nadiđe sadašnje amarerizme i nespretnosti, pa da Gornji grad dobije zaista vrhunski riblji restoran.
STARA VURA
Opatička 20 , Zagreb
HRANA 3/5 VINA +2/5 AMBIJENT 4/5 POSLUGA + 3/5
sve kreditne kartice
