Emancipacija žena chefova jedan je od najvažnijih trendova moderne gastronomije. Ugledna i utjecajna američka fondacija James Beard u svojim je godišnjim nagradama, dodijeljenim prošlog mjeseca, naglašeno afirmirala baš kuharice, hoteći naglasiti kako je vrijeme muške dominacije u visokoj gastronomiji definitivno iza nas. Zagrebački restoran Dubravkin put (gastronomski definitivno najuzbudljiviji u gradu) pravodobno je prihvatio trend ženske emancipacije u vrhunskom kulinarstvu, pa je u utorak 3. svibnja organizirao prvi Lady Chefs Night, na kojoj su nastupile Magdalena Senjković, Ana Ugarković, Marina Gaši, Priska Thuring i Petra Jelenić.
Zagrebačka je publika odlično reagirala na ovaj potez Dubravkinog puta: restoran je bio prepun do zadnje stolice. Večeru je otvorila Magdalena Senjković ružičastim lubinom: radilo se o brancinu obojenom ciklom, u dresingu od naranče, koja je, definitivno, oduzela glavnu riječ samoj ribi.
Zatim je Ana Ugarković poslužila raviole punjene kozlićem, ukrašene sušenim rajčicama i svježim ružmarinom. Ovo je jelo bilo izvrsno, ili, gotovo izvrsno: jedan se kompetentni gastronom požalio da je tijesto za raviole bilo milimetar predebelo, što nas, međutim, nije smetalo, budući da su ravioli zadržali onaj lijepi, čvrsti osjećaj zagriza u perfekcionistički precizno skuhano tijesto. Pasta gospođice Ugarković svakako se uvrstila među vrhunce Lady Chefs Night
List Marine Gaši, poslužen na pireu od čičoke s hrskavim bademima, patio je, nažalost, od nedostatka živosti i elegancije: cijelo se jelo doimalo preteškim, što je gospođica Gaši pokušala izbjeći dodavanjem limete, koja se jako osjetila na mirisu, ali se izgubila u okusu. Kada smo prije mjesec pol večerali u njenom restoranu u Novigradu – riječ je o najboljem novigradskom restoranu – kušali smo nekoliko puno uzbudljivijih jela od sinoćnjeg lista.
Budući da su porcije bile velike kao da jedemo a la carte, teleći kare domaćice večeri, Priske Thuring, serviran s rezancima mladog povrća među kojma su dominirale divlje šparoge, bio nam je, nažalost, prezasitan: već smo se bili prejeli, a ponešto energije morali smo sačuvati za desert. Koji se pokazao prilično spektakularnim.
Sladoled od graška Petre Jelenić, poslužen s vlažnom fritulom prepunom konjaka i bazge, okružen grubo sjeckanim slanim pistacijama i vaniliziranim jagodama te obogaćen listom zelene čokolade, mogao bi ući na jelovnik većine Michelinovih restoran s jednom, a možda i s dvije zvjezdice.
Uz ovo raskošno hedonističko jelo natočili su nam impresivni Chateau d’Arche iz 2001. godine: radi se o jednoj od klasičnih berbi u Sauternesu. Atmosferu u restoranu neobično je podigla i glazba, nije se puštao uobičajeni restoranski ambijental, već je svaka kuharica za svoj slijed odabrala i što će gosti slušati, stvari od Artctic Monkeysa do obrada evergreena.
U utorak navečer Zagreb je, u Dubravkinom putu, izgledao kao moderan, samosvjestan i veseo grad. To je ono najviše što dobar restoran može napraviti za svoju zajednicu.
