Zagrebački Peking spada u onu najstariju gardu domaćih kineskih restorana koje odlikuju eurokineski jelovnici, uglavnom niske cijene i ljubazni vlasnici. Ta vrsta, međutim, polako ali sigurno izumire, o čemu svjedoči i naš današnji posjet Pekingu. U petak 16. veljače dočekuje se kineska Nova godina. Godinu psa odlučili smo proslaviti u Pekingu, starinskoj gostionici u Ilici o kojoj podosta znamo, je smo prije petnaestak ili više godina ondje jeli ili naručivali hranu za doma minimalno dvaput tjedno. I dok se jelovnik, onaj eurokineski s bezbroj notornih jela od spring rollsa i prženih wantana do “osam blaga” i škampa na osam načina uglavnom nije mijenjao cijelo stoljeće, kvaliteta kuhanja dramatično se promijenila nagore.
Prije par godina ondje su nam servirali cijelu, svježu, ali neočišćenu oradu prekrivenu umakom, tako da je ribu bilo potpuno nemoguće jesti a da cijeli stol ne zašpricate punomasnim sosom. Pa smo prekrižili Peking na dugo vremena, da bi se, eto, sentimentalni kakvi jesmo, vratili na samu Novu godinu, kad je osim nas u Pekingu ručalo još najviše šest ljudi. Uvjerili smo se, nažalost, da kuhinja nije ništa vještija nego kad su nam poslužili neočišćenu ribu. Naprotiv.
Škampi u odgovarajuće ljutom sečuanskom umaku bili su baš pravi, slatki škampi ( a ne kozice kao u nekim drugim kineskim restoranima), ali su ih toliko prekuhali da su se raspadali pod sasvim laganim pritiskom štapića. Patka s limunom odlikovala se dobrim hrskavo pečenim mesom i svježim mirisom limuna zbog čega je, uostalom, Peking dobio prolaznu ocjenu, ali je bila servirana na nekoj antipatičnoj poluljepljivoj tekućini za koju se nije moglo dokučiti je li želeu ili umak. Dim Sum od škampa i svinjetine jedino je korektno skuhano jelo, koje smo probali u Pekingu.
Sasvim je neobično da se u restoranu ni po čemu nije mogla osjetiti novogodišnja atmosfera. Nije bilo ni svečanog uređenja, ni posebnog menija, ni novogodišnjih kolačića…Tek još jedan rutinski dan u restoranu bez energije, s malo gostiju, i s nepreciznim kuhanjem. Vrlo ljubazni konobar/vlasnik koji sjajno govori hrvatski, svojom je profesionalnošću donekle popravio opći dojam. No, Peking je zapravo tek jedan od brojnih restorana koji svjedoče o krizi kineske kuhinje u Zagrebu. Da nije prilično jeftin – ručak s dva mala predjela, patkom, škampima i buteljkom vina platili smo 480 kuna- Peking bi se vjerojatno već odavno zatvorio.
PEKING
Ilica 114, Zagreb
HRANA -3/5 AMBIJENT 2/5 POSLUGA +3/5
sve kreditne kartice
